Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

20.12.2011

Poteškoće u ostvarivanju susreta i druženja roditelja i djece

Nedavno je u medijima objavljen podatak da zabrinjavajuće veliki broj roditelja s kojima djeca žive, tijekom razvoda, poslije razvoda odnosno općenito nakon prestanka zajedničkog života drugom roditelju djelomično ili u potpunosti uskraćuju kontakte s djetetom, pri čemu želeći „kazniti“ bivšeg partnera zapravo najviše štete svojoj djeci.

Roditeljska skrb od trenutka rođenja djeteta do njegove punoljetnosti pripada majci i ocu zajedno budući da roditelji ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o svojoj djeci neovisno o tome žive li zajedno ili odvojeno. Naime, u nekim slučajevima život djece s oba roditelja nije moguć zbog čega djeca žive s jednim roditeljem, dok se drugi roditelj često stavlja u podrednu ulogu nekoga tko samo povremeno skrbi o djetetu i djelomično sudjeluje u njegovom odgoju i životu. Takva situacija ne pogoduje djetetu jer ono ima ne samo prirodnu potrebu za oba roditelja već i pravo da oba roditelja o njemu u potpunosti skrbe i to neovisno o njihovim međusobnim odnosima često narušenim negativnim emocijama, inatu ili čak ravnodušnosti prema sudjelovanju u djetetovu životu.

Kad roditelji nisu u sukobu i kada se pri prekidu obiteljske zajednice mogu dogovoriti što je u najboljem interesu djeteta, tada intervencija nadležnih institucija nije potrebna. No, ako je izvanbračna zajednica prestala ili ako obiteljska zajednica nije niti uspostavljena unatoč rođenju zajedničkog djeteta, a roditelji se ne mogu sporazumjeti oko zajedničke skrbi, izvanparnični sud donosi odluku s kojim će roditeljem dijete živjeti te kako će se, kada i hoće li se uopće dijete susretati i družiti s odvojenim roditeljem, a ponekad i o drugim sadržajima roditeljske skrbi  (članak 100. stavak 1. Obiteljskog zakona). Kod razvoda braka parnični sud obavezno osim o razvodu odlučuje i o tome s kojim će od roditelja dijete živjeti i o susretima i druženju s drugim roditeljem. Ovlast nadležnih tijela da donesu odluku o određivanju mjesta prebivališta djeteta kad roditelji žive odvojeno te o održavanju osobnih odnosa i neposrednih veza djeteta s oba roditelja proizlazi iz članka 9. Konvencije o pravima djeteta.

Odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i kontaktima s drugim roditeljem sud bi trebao donijeti prosuđujući što je najbolje za dijete i to neovisno o tome postoji li prethodni sporazum roditelja, budući da on ne mora uvijek biti u najboljem interesu djeteta. Dakle, sud može prihvatiti takav sporazum (članak 100. stavak 5.), a može prije donošenja odluke zatražiti provjeru obiteljskih prilika što zapravo znači uključivanje centra za socijalnu skrb u postupak. U svojoj odluci broj U-III/453/2011 od 14. travnja 2011., Ustavni sud RH ističe: „Sudovi koji odlučuju o određivanju načina i vremena održavanja susreta i druženja roditelja i djeteta, moraju voditi računa o postizanju ravnoteže između zahtjeva za osiguravanjem prava djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, s jedne strane, i obveze roditelja da mu to pravo osiguraju, te prava (ali i dužnosti) oba roditelja na odgoj djeteta, s druge strane.“

Susreti i druženja su pravo djeteta, a sud određuje način i vrijeme njihova odvijanja. Način podrazumijeva hoće li roditelj s djetetom biti sam, u prisutnosti treće osobe, na točno određenim mjestima i sl., a vrijeme dane u tjednu, sate u danu, neprestano duže vrijeme (praznici), povremeno (blagdani). Precizno rješenje potrebno je radi pravne sigurnosti djeteta i svakog roditelja, jer nerijetko roditelji ne surađuju u roditeljskoj skrbi pa ili zanemaruju svoju dužnost kontaktiranja s djetetom ili onemogućavaju susrete i druženja odvojenom roditelju. Osim toga, sudsku odluku ne bi bilo moguće ovršiti kad ne bi bilo točno određeno kako i kada se susreti i druženja trebaju odvijati. Kontakti ponekad mogu biti štetni za dijete pa je sud ovlašten donijeti rješenje o ograničenju i zabrani takvih odnosa (članak 100. stavak 2.).

U praksi postoje brojne poteškoće bilo kod određivanja kvalitetnog načina i vremena održavanja susreta i druženja bilo kod njihove realizacije. Osim samih roditelja, često i nadležne institucije pridonose potenciranju ili nedovoljno efikasnom rješavanju ovog problema. Naime, centri za socijalnu skrb imaju veliku ulogu u zaštiti djece u postupku razvoda i nakon njega, pogotovo kod problematičnih odnosa roditelja, no veliki broj centara nema dovoljno vremenskih, stručnih i materijalnih resursa.

Iako je većina roditelja zainteresirana i motivirana za skrb o svojoj djeci te se uglavnom uspijeva međusobno dogovoriti, zabrinjavajuće je da prema nedavno objavljenim podacima oko 50% majki s kojima djeca žive priznaje da sprječavaju kontakte kako bi kaznile očeve, što ne znači da su tome sklonije od njih, već to mogu češće činiti jer su djeca nakon razvoda većinom dodijeljena njima. Majke kao razloge svog nezadovoljstva u međusobnom odnosu najčešće ističu očevo neplaćanje doprinosa za uzdržavanje djeteta ili neredovito plaćanje, određivanje sudskom odlukom više kontakata ocu nego što one smatraju da je dobro za dijete, odlaženje oca u školu/vrtić izvan termina dodijeljenog odlukom, ogovaranje majke od strane oca. Očevi se žale zbog toga što uopće ne viđaju ili rijetko viđaju svoju djecu, a prije razvoda su s njima bili vrlo bliski, majčina obitelj ih vrijeđa i ponižava kad dođu po dijete, majka traži veći doprinos i to postavlja kao uvjet za viđanje djeteta, nadležne institucije su neprijateljske, neučinkovite i svojim radom podržavaju otuđenje djeteta, centar je unaprijed sklon podržati majku iako i oni imaju sve uvjete da dijete živi s njima te mogućnost i motivaciju za češće kontakte.

Bez obzira jesu li roditelji u braku ili ne, odnosno žive li zajedno, ako su u stalnom međusobnom sukobu i nemaju kontakte s djecom ili su oni ograničeni, djeca ostvaruju lošiji školski uspjeh i sklonija su nepoželjnim i štetnim ponašanjima (ovisnosti, maloljetnički kriminal). Dakle, ne šteti im sam razvod već sukob roditelja. Djeca su sretna ako se roditelji dogovaraju, stalno su dostupni, međusobno su pristojni, ne ogovaraju se i oba su prisutna na proslavama i drugim važnim događajima u njihovom životu.

Ponekad problemi u odnosima roditelja počinju kod davanja mišljenja koji je roditelj podobniji da dijete s njim živi. Naime, u postupcima koji se tiču maloljetnog djeteta, sud traži mišljenje i prijedlog centra za socijalnu skrb, koje iako za sud nije obvezujuće, sudovi ga u pravilu prihvaćaju. Već u davanju mišljenja stručnjaci centra ili vještaci (ako se provodi vještačenje), trebaju se izjasniti koji je roditelj vredniji od drugog, podobniji da dijete s njim živi, dijete mu je privrženije i sl., pa čak i u slučajevima kada su oba roditelja podjednako za to sposobna, što posljedično može uzrokovati sukob među njima ili produbiti već postojeći. Također ne pomažu niti predrasude da je majka bolji roditelj odnosno općenito stereotipni stavovi o ulogama žena i muškaraca te percepcija o njihovoj vrijednosti i ulozi u odgoju djeteta.

Sud, centri i vještaci često nemaju povratnu informaciju o kvaliteti svojeg rada i posljedicama njihovog mišljenja i utjecaja odluka na sudbinu djece i njihovih obitelji i uglavnom ne prate poštuju li se njihove preporuke, zbog čega teško mogu poboljšati kvalitetu vlastitog rada.

Veliki problem predstavljaju i neosnovane prijave (nasilje u obitelji) koje roditelji u razvodu (ili nakon razvoda) koriste kao sredstvo u međusobnom sukobu i koje predstavljaju oblik manipulacije djecom i njihovim pravima te ih dodatno opterećuju u stresnom periodu roditeljskog razdvajanja. Ovdje treba naglasiti, da se u slučajevima manipulativnih, neosnovanih i lažnih prijava, koje prati i prekid odnosa djeteta s roditeljem s kojim ne živi, radi o psihičkom i emocionalnom nasilju nad djecom, koje na njih može ostaviti negativne posljedice.

Ako jedan roditelj onemogućava kontakte djeteta s drugim roditeljem, a u tijeku je postupak razvoda, do donošenja presude kojom će se odlučiti s kojim će roditeljem dijete živjeti i na koji će se način odvijati susreti i druženja s drugim roditeljem (a koji postupak nekad može potrajati i godinama) ili ako je u tijeku postupak izmjene odluke o susretima i druženju, sud može, ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke, na temelju članka 298.  i 299. Ovršnog zakona (članak 315. i 316. novog Ovršnog zakona) donijeti privremenu mjeru koja vrijedi do pravomoćne sudske odluke i stoga ima samo regulacijsku funkciju sadržanu upravo u ovlaštenju suda da privremeno uredi sporni odnos među strankama. Isto tako, centar za socijalnu skrb može odrediti mjeru nadzora nad susretima i druženjem ako procijeni da je roditeljima potrebna takva vrsta pomoći (članak 110. Zakona).

Kad pravomoćna sudska odluka već postoji, ali roditelji ne postupaju prema njezinim odredbama, tada jedini način za ostvarivanje kontakta s djetetom može biti ovrha (članak 353. Zakona), iako u nekim slučajevima roditelji unaprijed odustaju od postupka ovrhe radi predaje djeteta i radi susreta i druženja, jer znaju da su takvi postupci često neefikasni i ne žele dijete izložiti stresnom događaju.

Mnogi roditelji koji ne uspijevaju stupiti u kontakt s djetetom ili imaju druge poteškoće u odnosu s bivšim supružnikom koje ne mogu riješiti sami, nakon nekog vremena odustaju, smatrajući svako nastojanje beznadnim, prihvaćajući stanje ograničenog sudjelovanja ili čak potpunog nesudjelovanja u životu svojeg djeteta. Iako roditelji često smatraju da dobivaju premalo ili nimalo istinske podrške i pomoći institucija te da su u nastojanju da na primjeren način skrbe o djeci prepušteni sebi i da ih institucije sustava ponekad čak u tome ometaju, treba naglasiti da svatko snosi svoju odgovornost za vlastito postupanje i biranje pozitivnih rješenja te da upornošću, optimizmom i promjenom stava roditelji mogu bitno utjecati na smjer i kvalitetu rješavanja njihovih problema.

Dakle, roditelji ne bi smjeli prenositi roditeljsku odgovornost na institucije sustava budući da su sami odgovorni za međusobnu komunikaciju, prihvaćanje razlika u pristupu odgoju, suradnju vezanu uz vrtić, školu, slobodne aktivnosti i informiranje drugog roditelja o zdravstvenom stanju djeteta te redovito plaćanje doprinosa za uzdržavanje, no ako se ne mogu usuglasiti, trebaju se obratiti za pomoć institucijama ili stručnjacima. Stručnjaci bi trebali pružiti roditelju pomoć u prevladavanju negativnih stavova prema roditelju s kojim dijete ne živi kako bi naučio odvojiti svoje potrebe za kažnjavanjem bivšeg partnera od potreba djeteta za roditeljem te staviti potrebe djeteta iznad svojih.

Konvencija o pravima djeteta ističe da svako dijete ima pravo na zajednički život sa svojim roditeljima te pravo na kontakt s oba roditelja ako je odvojeno od oca, majke ili od oboje. Svoj djeci bez obzira na dob treba ljubav, podrška i stalna dostupnost oba roditelja i njihovih širih obitelji i imaju pravo izražavati svoje osjećaje, ne priklanjati se niti jednom od roditelja te biti zaštićena od njihovih međusobnih sukoba. No, prema riječima Pravobraniteljice za djecu, zajednička roditeljska skrb, neometani susreti i druženja djece s drugim roditeljem, odgovorno roditeljstvo i niz drugih sadržaja gdje se podrazumijeva roditeljska suradnja i potpora djeci, i dalje ostaju samo konvencijska načela za mnogu djecu čiji roditelji prolaze proces razvoda braka. I pored brojnih ukazivanja na nužnost davanja prednosti najboljem interesu djeteta, nažalost, mnogi od roditelja u sukobu to zaboravljaju, a nadležna tijela nedovoljno prepoznaju ili nemaju učinkovite mjere protiv njihovih štetnih postupanja.

Stoga, davanje važnosti djetetu i kontrola moći nad njime koju ima roditelj s kojim dijete živi, podrška i osnaživanje roditelja s kojim dijete ne živi za brigu o djetetu i opsežno provođenje vremena svakog od roditelja s djetetom usprkos prekidu obiteljske zajednice te borba s predrasudama i uklanjanje diskriminacije, ujednačavanje pozitivne prakse centara za socijalnu skrb, stručnjaka i sudova, svakako bi pomogli u rješavanju ovog značajnog problema našeg društva.

Ljiljana Drakulić, dipl. iur.

Napomena: zainteresirane za ovu temu upućujemo na internetsku stranicu udruge Dijete-razvod (www.udruga-dijete-razvod.hr) na kojoj se nalazi Vodič za roditelje u razvodu koji je bio jedan od izvora za ovaj tekst.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite