Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

29.5.2012

Povreda prava na poštovanje doma i prava na pravično suđenje

Ustavni sud nedavno je ukinuo dvije presude smatrajući da obrazloženja koja su domaći sudovi dali za svoje odluke nisu bila „relevantna i dostatna“ da bi mogla opravdati miješanje u pravo na dom podnositeljice ustavne tužbe, koje se sastojalo od sudskog naloga za njezino iseljenje iz spornog stana, kao i odbijanja njezina zahtjeva da joj se na spornom stanu prizna pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Ustavni sud RH u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula V. L. iz Z., na sjednici održanoj 21. veljače 2012., donio je odluku broj U-III-405/2008 kojom je ustavnu tužbu usvojio, te ukinuo presudu Županijskog suda u Z., br. Gž- 2131/05 od 22. studenoga 2007. (drugostupanjska presuda) i presudu Općinskog suda u Z., br. P-2608/03 od 24. listopada 2005. (prvoostupanjska presuda) i predmet vratio na ponovni postupak Općinskom sudu u Z.

Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj navedenim sudskim presudama povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom RH. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je podnositeljica dužna iseliti iz stana u Z. i predati ga tuženoj-protutužiteljici Republici Hrvatskoj, te je odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je zatražila utvrđenje da joj pripada pravni položaj zaštićenog najmoprimca na spornom stanu, dok je drugostupanjskom presudom odbijena žalba podnositeljice protiv prvostupanjske presude.

Podnositeljica ustavne tužbe kćerka je nositelja stanarskog prava na spornom stanu koji je taj položaj dobio na temelju ugovora o korištenju, sklopljenim 1970. godine sa Stambenim poduzećem Z. na temelju članka 29. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu. Otac podnositeljice podnio je 1973. godine zahtjev Općini Z. da se stanarsko pravo na spornom stanu prenese na njegova sina, ali mu je odgovoreno da je o tome nadležan odlučivati davatelj stana na korištenje, to jest Komanda garnizona Z. (koja je zahtjev dopisom otklonila kao bespredmetan pozivajući se na Zakon o stambenim odnosima prema kojem korisnici stana koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano osobno koristiti taj stan).

Prema izjavi podnositeljice, ona je u spornom stanu živjela s bratom do 1971., kad je upisala studij. U razdoblju od 1971. do 1980. u stanu je boravila kad god je dolazila u Z., a od 1980. godine neprekidno u njemu živi i ima prijavljeno prebivalište od 1982. Podnositeljica je 16. listopada 1995., u dva odvojena podneska zatražila od Ministarstva obrane Republike Hrvatske prijenos stanarskog prava s oca na sebe te sklapanje ugovora o kupnji stana, no, čini se da na te podneske podnositeljici nikad nije odgovoreno.

Poslije donošenja Zakona o najmu stanova (ZNS), koji je stupio na snagu 5. studenoga 1996., podnositeljica je 1999. godine pred Općinskim sudom u Z. pokrenula sudski postupak protiv Republike Hrvatske – Ministarstva obrane radi utvrđenja njezina stanarskog prava na spornom stanu. Općinski sud u Z. rješenjem je odbacio tužbu podnositeljice zbog nedostatka pravnog interesa, no, Županijski sud u Z. uvažio je žalbu podnositeljice ustavne tužbe i to rješenje ukinuo te predmet vratio Općinskom sudu u Z. na ponovni postupak tijekom kojega je podnositeljica uskladila svoj tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje da joj na spornom stanu pripada pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Nakon toga je Državno pravobraniteljstvo Z. županije (DPZŽ) podnijelo Općinskom sudu u Z. protutužbu protiv podnositeljice zahtjeva i pozvalo se na članak 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji u stavku 1. propisuje da „vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari“. Općinski sud u Z. donio je 10. listopada 2001. presudu u kojoj utvrđuje da podnositeljici ustavne tužbe pripada pravni položaj zaštićenog najmoprimca na spornom stanu u Z. te odbija protutužbeni zahtjev DPZŽ-a.

U povodu žalbe Republike Hrvatske – Ministarstva obrane, sada zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, Županijski sud u Z. ukinuo je presudu Općinskog suda u Z. od 10. listopada 2001. i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je bilo nužno u postupku pred sudom prvog stupnja sa sigurnošću utvrditi činjenicu je li tužiteljica-protutužena u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a bila nositelj stanarskog prava, u kom slučaju može imati status zaštićenog najmoprimca, a je li u to vrijeme ona bila član obiteljskog domaćinstva nije relevantno za razrješenje ove pravne stvari.

U ponovljenom postupku, Općinski sud u Z. donio je presudu broj: P-2608/03 od 24. listopada 2005. kojom se nalaže podnositeljičino iseljenje iz spornog stana. Prvostupanjski sud je utvrdio da se poslije iseljenja oca podnositeljice kao nositelja stanarskog prava iz spornog stana, članovi njegovog porodičnog domaćinstva (podnositeljica i brat s obitelji), koji su nastavili koristiti taj stan, nisu sporazumjeli, sukladno članku 67. stavku 3. Zakona o stambenim odnosima, o tome tko će među njima preuzeti položaj stanara. Zbog toga je sud odbio tužbeni zahtjev podnositeljice, ističući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke propisane člankom 30. ZNS-a.

Protiv navedene presude žalbu je izjavila podnositeljica. Međutim, drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravna stajališta sadržana u prvostupanjskoj presudi te je odbio njezinu žalbu. U obrazloženju presude Županijski sud u Z. među ostalim je naveo da status nositelja stanarskog prava nije „formalnost“ nego pretpostavka za status zaštićenog najmoprimca.

U ustavnoj tužbi protiv ovih presuda podnositeljica navodi kako smatra da je način na koji su sudovi protumačili ZNS protivan njegovom cilju i svrsi. Ona smatra da zaštitu sukladno člancima 37. i 38. ZNS-a uživaju i članovi porodičnog domaćinstva. Podnositeljica ističe povredu ustavnog prava iz članka 14. stavka 2. Ustava (jamstvo jednakosti pred zakonom) u vezi svoga prava da nastavi živjeti u spornom stanu u položaju zaštićenog najmoprimca. Ustavni sud ocijenio je da tako postavljeni prigovor ukazuje na navodnu povredu podnositeljičinog prava na dom.

U svojoj ocjeni Ustavni sud u prvom redu polazi od članka 48. stavka 1. Ustava koji jamči pravo vlasništva. U konkretnom je slučaju riječ o stanu na kojemu je u pravnom poretku bivše SFRJ i bivše Socijalističke Republike Hrvatske postojalo društveno vlasništvo. Republika Hrvatska (Ministarstvo obrane) postala je vlasnik spornog stana u postupku preuzimanja imovine bivše JNA na području Republike Hrvatske. Stoga je u ovom ustavnosudskom postupku riječ o pravima koja pripadaju području tzv. tranzicijskog zakonodavstva, pa se i članak 48. stavak 1. Ustava na ta prava odgovarajuće primjenjuje.

Ustavni sud u ovom postupku polazi i od članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe koji u mjerodavnom dijelu navodi da svatko ima pravo na poštovanje svoga doma i da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Pravo na poštovanje doma

Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija, izvodi se iz članka 34. stavka 1. u vezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. stavka 2. Ustava, prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Utvrdivši da je sporni stan dom podnositeljice ustavne tužbe u smislu članka 34. stavka 1. u vezi s mjerodavnim dijelom članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, Ustavni sud utvrđuje da sudski nalog za iseljenje podnositeljice iz spornog stana, kao i odbijanje njezina zahtjeva da joj se na spornom stanu prizna pravni položaj zaštićenog najmoprimca, predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje njezina doma.

Pri ispitivanju je li ovakvo miješanje imalo cilj koji je bio legitiman, Ustavni sud podsjeća da su se stanarska prava na društvenim stanovima u bivšoj SFRJ i bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj dodjeljivala radi zadovoljavanja stambenih potreba građana. Politika koja je uređivala ta prava osiguravala je povoljne uvjete za stanare, ali je od njih zahtijevala da u tim stanovima doista i žive. Iz okolnosti konkretnog slučaja posve je očito da podnositeljica ustavne tužbe nikada nije imala bilo kakve nezakonite namjere u vezi spornog stana. Ona u njemu neprekidno živi dulje od 40 godina, a pravodobno je poduzela pravne radnje radi uređivanja pravne osnove njegova korištenja. Propust nadležnog tijela da njezin zahtjev pravodobno riješi, ne može se njoj stavljati na teret. Ustavni sud u tom smislu podsjeća na svoje načelno stajalište da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. Navedeno je stajalište Ustavni sud izrazio u više svojih odluka (primjerice, odluka broj: U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009., broj: U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009., broj: U-III-3063/2007 od 4. listopada 2011.).

Kad je riječ o pitanju jesu li, a ako da, koji su legitimni cilj domaći sudovi željeli ostvariti osporenim sudskim mjerama (iseljenjem podnositeljice iz spornog stana, kao i odbijanjem njezina zahtjeva da joj se na spornom stanu prizna pravni položaj zaštićenog najmoprimca), Ustavni sud primjećuje da sudovi u osporenim presudama nisu iznijeli nikakve tvrdnje s tim u vezi.

U takvoj pravnoj situaciji nužno je slučaj podnositeljice ustavne tužbe sagledavati u odnosu na probitke koji za vlasnika spornog stana proizlaze iz njezina iseljenja iz dotičnog stana. Ustavni sud u tom smislu primjećuje da vlasnik spornog stana nije privatna osoba, pa u konkretnom slučaju ne postoje dva suprotstavljena privatna interesa. Vlasnik spornog stana je Republika Hrvatska (Ministarstvo obrane). Iseljenjem podnositeljice ustavne tužbe iz spornog stana Republika Hrvatska dobila bi u posjed stan koji po naravi stvari ne bi mogla sama koristiti, već bi u njega uselila drugu privatnu osobu ili bi ga pak prodala i tako stekla imovinsku korist. U oba je ta slučaja očito, stavi li ih se u odnos prema pravu podnositeljice ustavne tužbe na njezin dom, da legitimnost njezina iseljenja, odnosno legitimnost nepriznavanja podnositeljici statusa zaštićenog najmoprimca na spornom stanu, mora biti dovedena u pitanje. Za razliku od prava vlasništva Republike Hrvatske, podnositeljičino pravo na dom pripada području njezine vlastite osobne sigurnosti i dobrobiti, pa je – za razliku od Republike Hrvatske – za podnositeljicu ustavne tužbe sporni stan egzistencijalno važan.

U tom bi se svjetlu teško moglo prihvatiti da su iseljenje podnositeljice i odbijanje njezina zahtjeva da joj se prizna položaj zaštićenog najmoprimca na spornom stanu imali jasan legitimni cilj. Naime, u nedostatku cilja koji bi se očitovao u zaštiti prava i sloboda drugih privatnih osoba, eventualno opravdavanje spornih mjera obvezom zaštite prava vlasništva Republike Hrvatske ili pak „gospodarskom dobrobiti zemlje“ ne bi se moglo smatrati ni „relevantnim“ ni „dostatnim“ u smislu članka 34. stavka 1. u vezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. Ustava te članka 8. stavka 2. Konvencije.

Osim što su sudovi bili dužni pokazati da je postojao legitiman cilj za iseljenje podnositeljice i odbijanje njezina zahtjeva da joj se prizna položaj zaštićenog najmoprimca na spornom stanu, oni su morali pokazati i da su te sudske mjere bile razmjerne legitimnom cilju koji se želio postići odnosno da su bile „nužne u demokratskom društvu“ (što znači da je za tim mjerama morala postojati prijeka društvena potreba) u smislu članka 16. stavka 2. Ustava i članka 8. stavka 2. Konvencije. Polazeći od razloga koje su nadležni sudovi naveli u osporenim presudama, očito je da sudovi to nisu učinili.

Pravo na pravično suđenje

Ustavni sud ima razloga smatrati da je o osporenom miješanju u pravo na dom podnositeljice ustavne tužbe bilo odlučeno na način koji je doveo do povrede podnositeljičinog prava na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

Sudovi su u jednom te istom predmetu, do njegove pravomoćnosti, tri puta iznova započinjali sudske postupke i tijekom postupka, o jednom te istom pravnom pitanju presuđivali suprotno, usvajajući i odbijajući tužbeni zahtjev podnositeljice. U slučaju kad su ga odbijali, sudovi su svoje pravorijeke temeljili na različitim činjenicama i pravnim osnovama, a njihova obrazloženja nisu bila u cijelosti dosljedna ni međusobno usklađena.

Nadalje, osim u prvoj prvostupanjskoj presudi broj: P-301/01 od 10. listopada 2001., u kojoj se utvrđuje da podnositeljici ustavne tužbe pripada pravni položaj zaštićenog najmoprimca na stanu u Z., u sudskim postupcima koji su uslijedili poslije njezina ukidanja sudovi nisu ni uzeli u obzir ni razmatrali pravno značenje dopisa Komande garnizona Z. kojim su nositelj stanarskog prava i njegov sin obaviješteni o svom pravu da član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava može nesmetano nastaviti koristiti prijeporni stan i bez posebne odluke vlasnika, odnosno davatelja stana na korištenje.

Sudovi su u provedenom postupku osobito bili obvezni utvrditi činjenicu je li taj dopis, u kojemu su protumačena zakonska prava članova porodičnog domaćinstva na spornom stanu, u relevantno vrijeme konstituirao „legitimno očekivanje“ na strani podnositeljice ustavne tužbe (kao nespornog člana porodičnog domaćinstva) da ima „pravo trajno i nesmetano lično koristiti taj stan“. Nadalje, u situaciji kad su sami sudovi smatrali nespornom činjenicu da je na dan stupanja na snagu ZNS-a otac podnositeljice ustavne tužbe i dalje bio formalni nositelj stanarskog prava na spornom stanu, oni su bili obvezni utvrditi postojanje ili nepostojanje legitimnih očekivanja podnositeljice ustavne tužbe da njezin ostanak u spornom stanu i nakon stupanja na snagu ZNS-a neće biti doveden u pitanje. Značenje „legitimnih očekivanja“ u odnosu na imovinska prava i vlasničke interese stranaka Ustavni sud obrazložio je u odluci broj: U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009.

Konačno, Ustavni sud primjećuje da ni u jednom postupku nadležni sudovi nisu uzeli u obzir i nisu razmatrali pravno značenje činjenice da podnositeljici na dva odvojena podneska upućena Ministarstvu obrane RH 16. listopada 1995., godinu dana prije stupanja na snagu ZNS-a, kako se čini, nikad nije odgovoreno. Iz navedenih se pravnih radnji podnositeljice moglo zaključiti da je ona i prije stupanja na snagu ZNS-a bila aktivna u nastojanju da ostvari prava za koja je smatrala da joj zakonski pripadaju. Propusti nadležnog tijela da njezine zahtjeve pravodobno riješi ne mogu se njoj staviti na teret.

Sagledavajući sva prethodna utvrđenja kao cjelinu, Ustavni sud je zaključio da su sudovi, propuštanjem da uzmu u obzir i obrazlože značenje prethodno navedenih akata i radnji u odnosu na osnovanost podnositeljičina tužbenog zahtjeva, povrijedili njezino pravo na pravično suđenje.

Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite