Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

6.6.2012

Osnivački ugovori Europske unije i njihov pravni učinak

Pojam „Osnivački ugovori“ obuhvaća međunarodne ugovore kojima su osnovane Europske zajednice i Europska unija i na kojima se temelje njihove ovlasti. Osnivački ugovori smatraju se primarnim pravom EU.

Začetak današnje Europske unije nalazimo u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1952. kojim su Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg, Belgija i Nizozemska započele proces integracije s ciljem zajedničkog promicanja mira i prosperiteta. Navedene države odlučile su ustanoviti zajedničke institucije kojima su podredile dio svog suvereniteta kako bi se odluke glede specifičnih pitanja od zajedničkog interesa mogle donositi demokratski, na europskoj razini.

Ovaj Ugovor sklopljen je na 50 godina i budući da su države članice odlučile ne obnoviti ga po isteku 2002., više nije na snazi. Nekoliko godina poslije, Rimskim ugovorima iz 1958., ovlasti zajedničkih institucija proširile su se i na druga područja: nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom) i na druga, široko definirana područja gospodarske suradnje u sklopu Europske ekonomske zajednice (EEZ).

Osnivački ugovori mijenjani su nekoliko puta kako bi se omogućila reforma institucija Europske unije i kako bi se Uniji dale nadležnosti u novim područjima. Takve su promjene uvijek rezultat rada posebne konferencije nacionalnih vlada država članica (“međuvladina konferencija” ili IGC). Osim toga, izmijenjeni su i dopunjeni svaki put kada je Uniji pristupila nova država članica.

Lisabonski ugovor, ratificiran 2009. godine, izmijenio je dotadašnje Osnivačke ugovore, unoseći amandmane na postojeći tekst Ugovora. Pri tome je došlo i do izmjene naziva dotadašnjih Ugovora. Ugovor o Europskoj uniji (UEU) i dalje nosi isti naziv, ali je Ugovor o Europskoj zajednici preimenovan u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, nakon ratifikacije od strane svih 27 država članica, postat će zadnja važeća promjena Osnivačkih ugovora. Osim izmjena nužnih za prilagodbu Lisabonskog ugovora za Hrvatsku, kao 28. članicu, objavljeni su i tekstovi svih ugovora koji se smatraju dijelom Osnivačkih ugovora.

Osnivački ugovori predstavljaju akt ustavnog karaktera za pravni poredak EU. Njihove izmjene, koje države dogovaraju na međunarodnoj konferenciji, stupaju na snagu tek kad ih ratificiraju sve države članice EU u skladu s postupcima kakve predviđaju njihovi ustavi. Jedna od važnijih odredaba je članak 4/3 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tzv. klauzula lojalnosti. Ona zahtijeva od država članica da poduzimaju mjere nužne za ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovora te da olakšavaju ostvarenje zadataka Europske unije.

Praksa Europskog suda pravde od najranijih je presuda, počevši od najpoznatije Van Gend (26/62), utvrdila da odredbe Osnivačkih ugovora izravno stvaraju prava i obveze za pojedince: pravne i fizičke osobe u državama članicama. Sud naglašava da tadašnja Europska zajednica predstavlja novi pravni poredak međunarodnog prava u čiju su korist države ograničile svoja suverena prava, da stvara subjektivna prava državama i građanima, te utvrđuje nadređenost europskog prava nacionalnom pravu.  Daljnjim presudama utvrđeno je kako odredbe Osnivačkih ugovora imaju izravan učinak, ukoliko su jasne, bezuvjetne i precizne, odnosno ako se iz njih može iščitati pravo ili obveza pojedinca (41/74 Van Duyn). Pojedinac, dakle, može ostvariti svoja prava i kada država nije omogućila njihovo provođenje u svom pravnom sustavu.

Jasno je, dakle, da odredbe Osnivačkih ugovora obvezuju države članice u odnosu na pojedinca (vertikalan odnos), budući da se država ne može braniti protiv pojedinaca pozivajući se na vlastiti propust da izvrši obveze koje proizlaze iz Osnivačkih ugovora. Ova doktrina poznata je pod imenom načelo estoppel (lat. nemo auditur propriam turpitudinem allegans).

Problematična je situacija kad se pojedinac poziva na odredbu Osnivačkog ugovora u postupku protiv drugog pojedinca (horizontalan odnos). Naime, ovdje se pojedinac nalazi u nedoumici obvezuje li ga nacionalno ili europsko pravo. Sud je presudom Walrave i Koch (36/74), a kasnije i Defrenne (C-43/75) utvrdio kako Osnivački ugovori mogu imati izravan učinak između subjekata privatnog prava ukoliko se radi o odredbama koje predstavljaju opća načela prava.

Opća načela prava su pravne norme koje ujedno predstavljaju i dio Osnivačkih ugovora. Određuje ih praksa Europskog suda. Omogućavaju rješavanje sporova za koje ne postoji jasno, bezuvjetno i precizno pisano pravno pravilo. U tom slučaju suci su vođeni određenim vrijednostima koje se smatraju sastavnim dijelom pravnog poretka i nazivaju se – opća načela prava.

Europski sud utvrdio je veći broj općih načela, među kojima se izdvajaju:

* Zaštita osnovnih ljudskih prava (11/70 Internationale Handelsgesellschaft),

* Pravna sigurnost (npr. zabrana retroaktivnosti),(80/86 Ratti)

* Zabrana diskriminacije (C 184/99 Grzelczyk),

* Načelo proporcionalnosti (C 210/03 Swedish Match), itd.

Pri razvoju općih načela prava, Europski sud vodi se pravnim porecima država članica i međunarodnim konvencijama koje su potpisale članice EU. Posebno se izdvaja Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je sklopljena 1950. godine u sklopu Vijeća Europe. Zaštita osnovnih prava kao temeljno načelo EU najvažniju je potvrdu dobila uvrštavanjem Povelje ljudskih prava EU u Lisabonski ugovor.

Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska je preuzela obvezu usklađivanja svog prava s europskim, te ujedno i klauzulu lojalnosti, sličnu onoj u Ugovoru o EU.

Smatramo da za proces harmonizacije nacionalnog prava s europskim nije dovoljno samo usvajanje odgovarajućih propisa, već  i njihova interpretacija u praksi. Dakle, nacionalni sudovi obvezni su već sada, kod primjene normi hrvatskog prava koje su usvojene u procesu usklađivanja s europskim pravom, tumačiti ih u skladu s europskim. Jedino na taj način proces harmonizacije moguće je ostvariti u cijelosti.

Danijela Damjanović, dipl. iur.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite