Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

3.7.2012

Povreda prava na poštovanje obiteljskog života – zaštita najboljih interesa djece

Obiteljskim zakonom predviđena je mogućnost da sud roditeljima koji u većoj mjeri zanemaruju podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta, oduzme pravo da žive sa svojim djetetom i odgajaju ga te da dijete povjeri na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi. Upravo je o ustavnoj tužbi protiv takve odluke nedavno odlučivao Ustavni sud.

Naime, Ustavni sud odlukom broj U-III-2671/2012 od 13. lipnja 2012. odbio je ustavnu tužbu podnesenu protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici kojom je pak odbijena žalba podnositeljice (kao i žalba njezine protustranke) te potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zaprešiću. Prvostupanjskom presudom, među ostalim, roditeljima je oduzeto pravo da žive sa svojom zajedničkom mlt. djecom i odgajaju ih te su djeca povjerena na čuvanje i odgoj ustanovi, uz obvezu kontinuiranog odvođenja na terapiju u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba, određeno je odvijanje susreta i druženja djece sa svakim roditeljem odvojeno u nazočnosti službene osobe ustanove, naloženo je svakom od roditelja da plaća uzdržavanje za svako dijete sve dok bude trajala mjera, određeno je jednogodišnje trajanje te mjere, odbijen je tužbeni zahtjev majke da se djeca povjere njoj na čuvanje i odgoj i da s njom žive kao i protutužbeni zahtjev oca da se djeca povjere njemu na čuvanje i odgoj i da s njim žive.

U ustavnoj tužbi podnositelji u bitnome navode da su žrtve sustava koji nije prepoznao nasilje niti pokazao senzibilitet za problematiku obiteljskog nasilja nad njima. Navodi se kako je tijekom postupka relativizirano nasilje koje nad podnositeljicom vrši bivši suprug te da je fokus institucija prebačen na njezinu navodnu nesuradnju s institucijama i zdravstveno zanemarivanje djece. Za osporenu odluku navodi se kako „predstavlja puko prepisivanje sadržaja pojedinih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te niti na jednom mjestu ne sadrži analizu ili kritičko rezoniranje suda o provedenim dokazima“, kao i da se njome „ne uvažavaju ... mišljenja niti osjećaji djece, već se birokratski prihvaća nalaz i mišljenje vještaka“. Nadalje se navodi kako je izostala primjena načela proporcionalnosti u pravcu utvrđenja je li, s obzirom na već utvrđenu traumatiziranost djece, istu uopće moguće izdvojiti iz dosadašnje sredine bez nastupanja još težih posljedica za njihovo zdravlje. Također se ističe da sud nije uzeo u obzir dosadašnji građanski odgoj djece koja bi, u slučaju odlaska u ustanovu, bila izložena potencijalnoj povredi članaka 9. i 10. Konvencije.

Podnositelji smatraju da su im osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 29. stavkom 1. i 35. Ustava Republike Hrvatske te članci 6. stavak 1. i 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene odluke te odgodu ovrhe na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Ustavni sud ističe da je prvostupanjski sud proveo opsežni dokazni postupak i opširno obrazložio svoju presudu te je izrekao mjeru za zaštitu prava i dobrobiti djece oduzimanjem prava tužiteljici i tuženiku da žive sa svojom djecom i da ih odgajaju budući da iz prezentiranog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da tužiteljica kontinuiranom opstrukcijom predloženih tretmana nad mlt. djecom, neuključivanjem djece u psihologijsko-psihijatrijsko praćenje, te onemogućavanjem realizacije prijedloga stručnjaka u većoj mjeri zanemaruje podizanje i odgoj djece jer ne skrbi dovoljno o medicinskoj pomoći (članak 111. stavak 1. i 2. Obiteljskog zakona), te da takvim svojim ponašanjem izravno šteti psihofizičkom razvoju djece, apsolutno ništa ne mijenja u odnosu na takvo svoje ponašanje, a niti verbalizira želju da korigira takvo svoje ponašanje.

Tužiteljičino odbijanje suradnje s vršiteljem nadzora, kao i institucijama koje nude stručnu pomoć u prevladavanju problema i svih negativnih aspekata dane obiteljske situacije, odbijanje provođenja partnerske terapije koja je uvjet i za provođenje terapijskog rada s mlt. djecom, te nesuradnja s vještacima radi provođenja vještačenja u svrhu dobrobiti djece, kao i tužiteljičina i tuženikova kontinuirana opterećenost vlastitim partnerskim odnosima, negativni i otvoreno neprijateljski odnos jednoga naspram drugoga, nekontrolirano sukobljavanje pred djecom koja svjedoče njihovim svađama, rigidnost, nekritičnost i nespremnost na promjenu stavova i ponašanja kao model međusobne komunikacije i svakodnevnoga funkcioniranja, pa njihova okupiranost međusobnim odnosom i vlastitim povredama, što ih čini manje osjetljivim na prava i interes djece, ukazuju na njihovu nespremnost da se prilagode i razumiju potrebe djece koja su zbog toga visoko traumatizirana i izmanipulirana takvim roditeljskim odnosom i ponašanjem, čime izravno ugrožavaju psihofizički razvoj svoje djece.

Stoga je prvostupanjski sud zaključio da se, barem za sada, tužiteljica i tuženik ne mogu adekvatno brinuti za svoju djecu i da zato postoji i opasnost za pravilno podizanje djece u smislu članka 111. stavka 1. Obiteljskog zakona te je na temelju odredaba iz članka 111. stavka 1. i 2., članka 113. stavka 3. i 7. i članka 294. Obiteljskog zakona donio presudu koju kao takvu zahtijevaju opravdani, iznimno hitni i apsolutno neodgodivi interesi djece, a svaka druga odluka kao i svako pa i najmanje odgađanje donošenja takve odluke i zadržavanje djece u okolini koja je zbog opisanoga ponašanja roditelja rizična za njihov emocionalni razvoj i opasna za njihovo pravilno podizanje, dovela bi u izuzetno veliku aktualnu i akutnu opasnost život i zdravlje mlt. djece.

Drugostupanjski sud osporenom presudom odbio je predmetne žalbe i potvrdio prvostupanjsku presudu, navevši u obrazloženju osporene presude razloge zbog kojih se u cijelosti suglasio s ocjenom dokaza kakvu je izložio sud prvog stupnja, s njegovim pravnim stajalištima i primjenom materijalnog prava.

Sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrdio je da je on vođen na način koji je podnositeljima osigurao pravično suđenje iz kojih razloga podnositeljima nije povrijeđeno konvencijsko pravo zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

Članak 35. Ustava na čiju povredu podnositelji također ukazuju, svakome jamči štovanje njegova obiteljskog života, a članak 8. Konvencije jamči poštovanje obiteljskog života. Temeljna svrha tog ustavnog i konvencijskog jamstva jest zaštita pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na nesmetan obiteljski život.

Ustavni sud podsjeća da u odnosu na poštovanje obiteljskog života država ima negativne i pozitivne obveze. Negativne obveze obuhvaćaju dužnost države da se suzdrži od miješanja u obiteljski život pojedinaca, osim u slučajevima propisanim zakonom (članak 61. stavak 2. Ustava) i u skladu s načelom razmjernosti (članak 16. Ustava), razmatranim u svjetlu pravila koja vrijede u demokratskoj državi (članak 1. stavak 1. Ustava).

Ustavni sud smatra da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta. Stoga se uključivanje djeteta u sustav socijalne skrbi države uvijek mora promatrati kao privremena mjera koja će biti obustavljena čim to okolnosti budu dopuštale ili će se smatrati privremenom sve do onog trenutka kad se osnovano zaključi da ne postoji alternativno rješenje koje bi bilo u najboljem interesu djeteta.

U tom smislu, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja potrebno je imati u vidu da se radi o mjeri obiteljskopravne zaštite koja je određena u jednogodišnjem trajanju, koju prije isteka navedenog trajanja nadležni sud mora preispitati po službenoj dužnosti i koju je i prije isteka tog roka moguće ukinuti u slučaju izmijenjenih okolnosti jer je u nju po prirodi stvari ugrađena klauzula rebus sic stantibus.

Ustavni sud ocjenjuje kako je predmet ovog ustavnosudskog postupka iznimno složen i osjetljiv s aspekta prava na poštovanje obiteljskog života podnositelja, ali i s aspekta obveza države da u konkretnoj situaciji osigura ostvarivanje najboljih interesa djeteta, a posebno s aspekta ravnoteže između njihovih pojedinačnih interesa i interesa same društvene zajednice (zaštita najboljih interesa djeteta). S obzirom na navedeno, Ustavni sud proveo je test opravdanosti miješanja u pravo podnositelja na poštovanje obiteljskog života.

Je li miješanje bilo u skladu sa zakonom?- Ustavni sud utvrđuje da je postojala valjana zakonska osnova za donošenje predmetne mjere obiteljskopravne zaštite te u tom smislu upućuje na mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona.

Je li osporena mjera imala legitiman cilj?- Ustavni sud ocjenjuje da je predmetna mjera obiteljskopravne zaštite imala legitiman cilj: u najboljem je interesu djece zaštiti njihovo zdravlje i stvoriti im uvjete za dostojan život. Ništa ne ukazuje da je u ovom predmetu ta mjera primijenjena u bilo koju drugu svrhu.

Je li osporena mjera bila nužna u demokratskom društvu?- Kod utvrđivanja je li osporena mjera obiteljskopravne zaštite bila nužna odnosno je li predstavljala prijeku društvenu potrebu, Ustavni sud bio je dužan ocijeniti jesu li razlozi koji su navedeni u svrhu njezine opravdanosti relevantni i dostatni za takvu ocjenu. Radi utvrđenja jesu li razlozi bili „dostatni“ u smislu članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, Ustavni sud predmet je sagledao u cjelini, posebno vodeći računa o okolnostima u kojima je osporena odluka donesena, a osobito o najboljim interesima djeteta. Ocjena o opravdanosti miješanja države u podnositeljičino pravo na poštovanje njezina obiteljskog života, naime, ovisi o različitim čimbenicima (naravi prava o kojem je riječ, važnosti tog prava za podnositeljicu, naravi miješanja u navedeno pravo, stupnju zaštite koji zakonski okvir pruža interesima podnositeljice, jesu li nadležna tijela u primjeni svojih zakonskih ovlasti na odgovarajući način uzela u obzir i njezine interese, i sl.), ali su najbolji interesi djeteta u svakom pojedinom slučaju uvijek od presudnog značenja.

Sukladno tome, zadaća Ustavnog suda nije da zamijeni nadležna tijela državne vlasti u izvršavanju njihovih obveza vezanih uz uređenje socijalne skrbi za djecu i uz prava roditelja čija su djeca dana na skrb, već da kontrolira odluke koje su ta tijela donijela u izvršavanju svojih ovlasti zasnovanih na njihovu pravu prosudbe relevantnih činjenica i okolnosti u svakom konkretnom slučaju.

Polazeći od provedenog postupka, činjeničnih utvrđenja i zauzetih pravnih stajališta postupajućih sudova, Ustavni sud – posebno stavljajući naglasak na činjenicu da se posebni skrbnik djece s predmetnom mjerom obiteljskopravne zaštite izrijekom suglasio tijekom sudskog postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku – ocjenjuje da je predmetna mjera obiteljskopravne zaštite bila nužna jer je za njom postojala prijeka društvena potreba kako bi se zaštitili najbolji interesi djece zbog čega podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 35. Ustava, kao niti konvencijsko pravo zajamčeno člankom 8. Konvencije.

Što se tiče navoda da sud nije uzeo u obzir dosadašnji građanski odgoj djece koja bi, u slučaju odlaska u ustanovu, bila izložena potencijalnoj povredi članaka 9. i 10. Konvencije, Ustavni sud prije svega ukazuje da je drugostupanjski sud u obrazloženju osporene presude naveo, kako su stranke (dakle i podnositeljica) na ročištu potvrdile primitak prijedloga nadležnog centra za socijalnu skrb da se smještaj realizira u toj ustanovi, na što nisu imale primjedbi. Podnositelji nisu u ustavnoj tužbi osporili utvrđenje drugostupanjskog suda da su navedeni prigovor podnijeli tek u žalbi, a osim toga, roditeljima je u predmetnom slučaju oduzeto pravo da žive s mlt. djecom i odgajaju ih, a ne i ostali sadržaji roditeljske skrbi pa mogu nadležnom centru za socijalnu skrb ukazati na potrebu da djeca budu smještena u ustanovu „drugog tipa“. Ali, čak i kad takav smještaj ne bi bio moguć zbog zauzetosti smještajnih kapaciteta ili drugih razloga, treba reći da bi opasnost potencijalne povrede navedenih prava djece bila nesrazmjerna u odnosu na povredu prava koju bi djeca, prema utvrđenom činjeničnom stanju, trpjela ostankom u svojoj disfunkcionalnoj obitelji.

Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite