Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

22.1.2013

Apsurd(i) hrvatskog sportskog prava

U svakom zakonodavstvu već se po logici velikih brojeva moraju pronaći „slabe točke“, što nije problem. Međutim, kada se „slaba točka“ ispravlja na način da postaje još slabija, i kada se to ponavlja više puta, radi se o velikom problemu. Jedan takav slučaj, nažalost, zabilježili smo u hrvatskom sportskom pravu kao novijoj grani koja je u razvitku. Radi se o članku 13. Zakona o sportu koji se bavi posljedicama pokretanja kaznenog postupka i kaznene presude nekome od subjekata u sportu.

Članak 13. Zakona o sportu (u nastavku: Zakon) u svom osnovnom tekstu iz sada davne 2006. godine glasio je:

(1) Osoba osuđena za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, za kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom za kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, za kazneno djelo protiv života i tijela, osim ako je počinjeno na mah ili iz nehaja te za drugo kazneno djelo za koje joj je izrečena bezuvjetna kazna zatvora, ne može sudjelovati u športskim natjecanjima, organizirati i voditi športska natjecanja, obavljati stručne poslove u športu ni sudjelovati u radu skupštine ili tijela upravljanja športske udruge ili trgovačkog društva dvije godine od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.

(2) Osoba protiv koje je započeo kazneni postupak za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna udaljit će se od sudjelovanja u športskim natjecanjima, obavljanja stručnih poslova u športu i sudjelovanja u radu skupštine ili tijela upravljanja športske udruge ili trgovačkog društva, do okončanja postupka.

Jasno da je potrebno neke osobe ukloniti iz sustava sporta ako postoje određene okolnosti i tu baš ništa nije sporno. Prioritet moraju biti sportaši i uloga sporta kao važne društvene djelatnosti (nije slučajna stara latinska maksima mens sana in corpore sano – zdrav duh u zdravom tijelu), ali jednako je jasno da u ostvarenju toga cilja mora biti pronađena prava mjera, kao i da će, ako ona ne bude pronađena, biti veća šteta nego korist.

Temeljna primjedba struke glede navedenog zakonskog rješenja bila je da je zakonodavac jednostavno „previše zahvatio“ i da će primjena te zakonske odredbe značiti da će iz sustava biti uklonjeni i oni koji to apsolutno ne zaslužuju, oni koji sustav sporta ni na koji način svojim djelovanjem nisu ugrozili i opstanak kojih u sustavu sporta je u interesu sporta. Pored primjedbe da je apsolutno  neprihvatljivo kažnjavati nekoga za nepravomoćnu presudu (čemu onda služe pravni lijekovi i Ustavom zajamčena presumpcija nevinosti za sve koji nisu pravomoćno osuđeni), ključna je bila ona prema kojoj je udaljavanje nekog sportaša iz sporta (suspenzija), obzirom na uobičajeno trajanje postupka i činjenicu da je „trajanje“ sportaša daleko kraće od uobičajenog radnog vijeka izvan sporta (radni vijek inženjera je npr. 40 godina, a vrhunskog sportaša maksimalno 10-12 godina), često jednak doživotnoj zabrani bavljenja sportom, i to ne na temelju pravomoćne presude nego samo pokretanja kaznenog postupka za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (a to su gotovo sva kaznena djela).

Dodatni apsurd je da se suspenzija odnosi na sva kaznena djela uz jedini kriterij zapriječene kazne, dok je kod presude to ograničeno samo na neka kaznena djela učinjena umišljajno (namjerno) i na sva djela ako presuda glasi na bezuvjetnu kaznu zatvora bez obzira na njezinu duljinu.

Vrlo vjerojatno se baš radi ovakve normative ona u praksi gotovo uopće nije provodila, čak ni u slučajevima u kojima su se mediji posebno bavili pojedenim osobama koje su izvan svake sumnje MORALI biti udaljeni iz sporta (u analima će ostati „objašnjenje“ iz jednog velikog nacionalnog saveza da njima službena web stranica DORH-a ne može biti izvor informacija i da oni zato ne vide zapreku da ta osoba bude birana u tijela upravljanja i da u njihovom radu sudjeluje – resorno ministarstvo i inspekcije sve su ovo nijemo gledale). Ovo nije bio jedini slučaj, problem je što ih je bilo mnogo, a ovaj je samo najpoznatiji.

Čak pet godina trebalo je zakonodavcu da reagira i izmijeni sporni članak 13. Nakon toliko odugovlačenja bilo bi za očekivati da ta novela bude jako kvalitetno izvedena. Nažalost, tome nije bilo tako i nova formulacija donesena 2011. glasila je:

„(1) Osoba pravomoćno osuđena za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, za kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, za kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, za kazneno djelo protiv života i tijela, osim ako je počinjeno na mah ili iz nehaja te za drugo kazneno djelo za koje joj je izrečena bezuvjetna kazna zatvora od tri ili više godina, ne može sudjelovati u športskim natjecanjima, organizirati i voditi športska natjecanja, obavljati stručne poslove u športu ni sudjelovati u radu skupštine ili tijela upravljanja športske udruge ili trgovačkog društva dvije godine od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne.

(2) Sud je dužan o pravomoćnoj presudi obavijestiti pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka kod kojih osuđena osoba obavlja poslove, dužnosti i funkcije i nadležno registarsko tijelo.

(3) Pravna osoba dužna je osobu iz stavka 1. ovoga članka udaljiti (raskinuti ugovor o radu ili drugi ugovor, razriješiti dužnosti i funkcija i s poslova i športskih djelatnosti koje ne može obavljati sukladno stavku 1. ovoga članka) u roku od osam dana od saznanja za pravomoćnu presudu i o tome obavijestiti registarsko tijelo.

(4) Registarsko tijelo, kod kojega je pravna osoba registrirana, dužno je u roku od osam dana od saznanja za pravomoćnu osudu iz stavka 1. ovoga članka donijeti odgovarajuće akte o izmjeni u registru, odnosno brisanju iz registra osoba iz stavka 1. ovoga članka.

(5) Osoba protiv koje je započeo kazneni postupak za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna udaljit će se od sudjelovanja u športskim natjecanjima, obavljanja stručnih poslova u športu i sudjelovanja u radu skupštine ili tijela upravljanja športske udruge ili trgovačkog društva, do okončanja postupka.“

Treba pohvaliti što je sada sankcionirana pravomoćna (a ne nepravomoćna) presuda, kao i da je u slučaju pravomoćne presude na bezuvjetnu zatvorsku kaznu koja se odnosi na bilo koje kazneno djelo (a ne na ona posebno izdvojena) uvjet da ta kazna bude najmanje tri godine. Međutim, problem preširokog zahvata slučajeva koji dovode do udaljenja ili suspenzije nije niti dotaknut. Ponovo želimo naglasiti da su rijetkost (a čak i u prometu) zapriječene kazne od manje od tri godine zatvora.

Vrlo brzo nakon novele iz 2011. godine, već 2012. slijedila je nova novela koja se ponovno bavi sada već famoznim člankom 13. Zakona koji se mijenja i sada glasi:

„(1) Osoba pravomoćno osuđena na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci za neko od kaznenih djela počinjenog s namjerom, a nije primijenjena uvjetna osuda, ne može sudjelovati u sportskim natjecanjima, organizirati i voditi sportska natjecanja, obavljati stručne poslove u sportu, sudjelovati u radu skupštine ili tijela upravljanja sportske udruge ili trgovačkog društva, niti može biti ovlaštena za zastupanje te pravne osobe.

(2) Pravna osoba dužna je raskinuti ugovor o radu ili drugi ugovor na temelju kojeg osoba iz stavka 1. ovoga članka obavlja poslove ili sportsku djelatnost, odnosno razriješiti je dužnosti i funkcija u roku od osam dana od saznanja za pravomoćnu presudu i o tome obavijestiti registarsko tijelo. Na prestanak ugovora o radu primjenjuju se opći propisi o radu.

(3) Osoba protiv koje je pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela počinjenog na štetu djeteta, odnosno maloljetnika udaljit će se od obavljanja poslova u sportu u kojima dolazi u kontakt s djecom, odnosno maloljetnicima do pravomoćnosti presude, odnosno obustave postupka.“

Dio koji se odnosi na pravomoćne presude (stavak 1.) je i pooštren (jer se sankcionira bezuvjetna kazna zatvora od najmanje 6 mjeseci za bilo koje djelo umjesto ranije granice od tri godine), ali i ublažen (jer više ne postoje kaznena djela kod kojih se zahtijeva bilo kakva osuda, sada je i za ta djela nužna bezuvjetna zatvorska kazna za djela učinjena s namjerom i to u trajanju od najmanje 6 mjeseci bezuvjetne kazne zatvora).

Mnogi koji su iznosili kritičke primjedbe na zakonsko rješenje iz 2011. vjerojatno nisu mogli niti sanjati da će se tako brzo, već 2012. godine, dakle u prvom polugodištu nove vlasti, uz veliku pompu, članak 13. ponovno mijenjati, ovaj put tako da je tekst jednostavno rečeno, loš i na štetu sporta i sportaša. Udaljenja zbog pokrenutog kaznenog postupka sada gotovo da i nema, odnosno ima ga samo zbog kaznenog djela počinjenog na štetu djeteta, odnosno maloljetnika - udaljit će se od obavljanja poslova u sportu u kojima dolazi u kontakt s djecom, odnosno maloljetnicima do pravomoćnosti presude, odnosno obustave postupka.

Dakle, zakonodavac je sam sebi (ali i svima nama) oduzeo mogućnost primjene jedne najnormalnije i jedine učinkovite mjere – suspenzije (udaljenja) u svim slučajeva u kojima oštećena osoba nije maloljetna. Situacija je jednostavno apsurdna, što ćemo pokušati dočarati jednim primjerom. Trener ili predsjednik kluba protiv kojeg se pokrene kazneni postupak radi kaznenog djela silovanja na štetu punoljetne sportašice NEĆE BITI UDALJENI IZ SPORTA, jednostavno i samo zato jer oštećena nije maloljetnica. Međutim, ako taj isti trener ili predsjednik kluba skrivi prometnu nesreću u kojoj maloljetna osoba izgubi život, BIT ĆE UDALJENI IZ SPORTA – SUSPENDIRANI, odnosno udaljen od obavljanja poslova u sportu u kojima dolazi u kontakt s djecom, odnosno maloljetnicima (pravo je pitanje je li uopće zamisliv posao predsjednika ili trenera koji neće uključiti kontakt s maloljetnicima).

Očito je da se na primjeru članka 13. Zakona o sportu pokazalo kako promjene zakona odnosno novote, mogu biti gore od onoga što je bilo potrebno popraviti. U nekoliko godina (2006.-2012.) i tri zakonska teksta prešao se dugi put od prestrogog do preblagog rješenja. Pri tome se nije pokazala svijest o nečemu što je potpuno notorno - s aspekta sporta najteže je ono djelo koje je povezano sa sportom (nije isto krađa u trgovačkom centru i u sportskoj svlačionici, nije isto ni kazneno djelo protiv života i zdravlja počinjeno u toj istoj svlačionici - što je samo po sebi inkompatibilno s bilo kojim djelovanjem u sportu - ili npr. negdje daleko na štetu nekoga tko nije član kluba - što može, ali ne mora nužno značiti inkompatibilnost, itd.), a privremeno udaljenje ili suspenzija radi pokrenutog kaznenog postupka ne smije se pretvoriti u sankciju strožu od one za pravomoćnu presudu.

Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer, predsjednik Hrvatskog društva za športsko pravo


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite