Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

8.3.2013

Opravdanost ograničenja slobodne trgovine i test proporcionalnosti

Nacionalne mjere država članica Europske unije koje predstavljaju količinska ograničenja uvoza robe i mjere s istovrsnim učinkom uređene su člankom 34. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i zabranjene su među državama članicama, osim ako ih se opravda legitimnim ciljem.

Njihova dopuštenost, u protivnom, značila bi ograničenje slobodnog kretanja robe, a njihovo postojanje, povredu članka 34. UFEU, što je suprotno načelu diskriminacije. U teoriji razlikujemo dvije vrsta mjera: izravno i neizravno primjenjive mjere. Iz teksta i učinka izravno primjenjivih mjera, jasno proizlazi diskriminatorni karakter te se one mogu opravdati po taksativno navedenim razlozima, propisanim člankom 36. UFEU.

Nacionalne mjere s neizravnim (posrednim) učinkom, s druge strane, također su diskriminirajuće, ali njihova diskriminatornost u odnosu na proizvode iste vrste iz drugih država članica, ne proizlazi jasno iz samog teksta mjere. U tom slučaju radi se o pravnom pravilu koje se na prvi pogled jednako odnosi na sve vrste roba, domaće i uvezene, ali učinci primjene tog pravnog pravila više diskriminiraju određenu vrstu robe odnosno uvezenu robu u odnosu na domaću. Njihovo ograničavanje slobodne trgovine teže se dokazuje te je na Europskom sudu pravde (Sud) da provede takozvani test proporcionalnosti i utvrdi je li osporavana mjera ili akt imala legitimni cilj, je li prikladna za ostvarivanje tog cilja te postoji li mjera kojom se može ostvariti isti legitimni cilj bez ili uz manje diskriminatornih učinaka.

Proporcionalnost u tom slučaju znači da mjera nije opravdana ako se blažom, manje restriktivnom mjerom može postići isti cilj. Sud u slučajevima Zoni (Predmet 90/86) i Mars (Predmet C-470/93) iznosi razloge zbog kojih država članica smije ograničiti slobodu kretanja robe te je primjerom pokazao što znači i kako se provodi test proporcionalnosti.

Teret dokaza je na državi čije mjere potencijalno, nacionalnim mjerama nameću protekcionizam domaćih proizvoda, ugrožavajući i ograničavajući slobodnu trgovinu među državama članicama. Nakon dokazivanja opravdanosti takvih mjera, Sud provodi test proporcionalnosti kojeg je sistematizirano objasnio nezavisni odvjetnik Maduro u slučaju Leppik (Predmet C-434/04). S europskim zakonodavstvom usklađen Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12), u članku 20. propisuje da teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

Naime, njime Sud utvrđuje je li navedena mjera bila proporcionalna tako što će prvo utvrditi postojanje legitimnog cilja, nakon toga treba utvrditi prikladnost te mjere, njezinu nužnost i naposljetku Sud utvrđuje opravdanost interesa države koja je nametnula takvu mjeru. Upravo je dokazivanje tog javnog interesa države članice ključno za dokazivanje opravdanosti mjere jer korist od te mjere za javni interes u tom slučaju mora biti veća od troškova koji proizlaze iz ograničenja koja su tom mjerom nametnuta tržišnim slobodama. Time se ispunjava načelo proporcionalnosti.

Prema mišljenju odvjetnika Madura, test proporcionalnosti objedinjuje tri pojedinačna testa koje provodi Sud prilikom utvrđivanja opravdanosti nacionalnih mjera koje ograničavaju slobodnu trgovinu.

Prvi test je test prikladnosti: mjera o kojoj je riječ mora doista pridonositi postizanju cilja za čijim ostvarivanjem stremi. Pitanje o kojem treba odlučiti kada se primjenjuje test prikladnosti je proizvodi li mjera uopće kakvu korist za legitimne interese na koje se država članica poziva. Kada to nije slučaj, mjera, po definiciji, krši načelo proporcionalnosti.

Drugi test je test nužnosti: postavlja se pitanje postoji li alternativna mjera koja je realno dostupna, a koja bi zaštitila legitimne interese države članice jednako učinkovito, ali bi bila manje restriktivna za slobodno kretanje dobara. Drugim riječima: može li država članica, usmjeravajući sličnu količinu svojih resursa u neku alternativnu mjeru, postići isti rezultat, uz manju štetu za trgovinu među državama članicama? Naravno, ako država članica može dokazati da je prihvaćanje alternativne mjere imalo štetni učinak na druge legitimne interese (primjerice na temeljna prava), tada bi se to moralo uzeti u obzir. Propust da se izabere manje restriktivna alternativna mjera predstavlja povredu načela proporcionalnosti.

Treći test je test "proporcionalnosti stricto sensu": taj aspekt ocjene proporcionalnosti može se izraziti sljedećim pravilom: što je veći stupanj štete za načelo slobode kretanja dobara, to veća mora biti važnost zaštite javnog interesa na koji se država članica poziva. Stoga države članice moraju pokazati da je razina zaštite koju su odlučile dati svojim legitimnim interesima razmjerna stupnju uplitanja koje to prouzrokuje u trgovini unutar EU. Razlika u odnosu na drugi test je u tome što, kao rezultat trećeg testa, država članica može imati obavezu prihvatiti mjeru koja je manje restriktivna za trgovinu unutar EU, čak ako bi to dovelo do niže razine zaštite njezinih legitimnih interesa. U okviru ovog testa, Sud obično dopušta državama članicama određenu količinu diskrecije pri izboru željene razine zaštite koja se pruža javnom interesu o kojemu je riječ. Ipak, različite države članice mogu pripisivati različitu vrijednost legitimnim interesima koje smatraju vrijednima zaštite. Taj krajnji korak pri utvrđivanju opravdanosti mjere u teoriji se naziva i balansiranjem jer Sud procjenjuje je li u pojedinom slučaju važnija zaštita javnog interesa ili bi time bila nanesena prevelika šteta slobodnoj trgovini među državama članicama.

Cilj testa je utvrditi stupanj diskriminacije, kako bi se onemogućio njezin potencijalno štetni učinak na provođenje slobodne trgovine među državama članicama. Sud će u svakoj pojedinoj situaciji procijeniti je li potrebno provesti sva tri testa ili se opravdanost mjere može dokazati već njezinim testiranjem pomoću prva dva testa.

Dakle, nacionalne mjere koje su obuhvaćene člankom 34. UFEU, a time i zabranjene, mogu se opravdati pred Europskim sudom pravde ako se dokaže da imaju legitiman cilj koji se njima postiže i da se taj cilj ostvaruje na proporcionalan način.

Načelo proporcionalnosti, zajedno s načelom nediskriminacije, čini temelj na kojem počiva pravo Europske unije i praksa Europskog suda pravde. U hrvatskom pravu, ustavnom je odredbom u članku 16. Ustava Republike Hrvatske propisano da: "Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju."

Karla Štingl, dipl. iur.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite