Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

19.3.2013

Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava – pravo na mirno uživanje vlasništva – pravo na učinkovito pravno sredstvo – primjena pilot-presude

Slovenija, odnosno Srbija trebaju poduzeti sve potrebne mjere u roku od šest mjeseci od dana kad ova presuda postane konačna, kako bi omogućile podnositeljima zahtjeva, kao i svima drugima u njihovom položaju, isplatu njihove "stare" devizne štednje pod istim uvjetima kao i onima koji su imali takvu štednju u domaćim podružnicama slovenskih, odnosno srpskih banaka.

Podnositelji zahtjeva podnijeli su zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije. Pozivajući se na pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), podnositelji su tvrdili da su im tužene države trebale isplatiti njihovu "staru" deviznu štednju jer se nisu uspjele dogovoriti o tom preostalom pitanju sukcesije. Nadalje, na temelju članka 13. Konvencije prigovaraju da nisu imali na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo za svoje prigovore iz članka 1., Protokola br. 1. niti u jednoj tuženoj državi.

Naime, prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (“SFRJ”) prva podnositeljica i drugi podnositelj položili su devizna sredstva u tadašnju Ljubljansku banku Sarajevo, a treći podnositelj u tuzlansku podružnicu Investbanke. Do gospodarskih reformi 1989./90 - bivša SFRJ teško je dolazila do deviza pa je privlačila svoje radnike u inozemstvu i ostale građane da svoje devize polažu u bankama sa sjedištem u SFRJ. Takvi depoziti nosili su visoke kamate, a za njih je jamčila država. Državno jamstvo trebalo se aktivirati na zahtjev banke u slučaju stečaja ili „očigledne insolventnosti“ banke. Nijedna od banaka koju se razmatra u ovome predmetu nije podnijela takav zahtjev. Štediše nisu mogli samostalno zatražiti aktivaciju državnog jamstva. Međutim, imali su pravo podići svoje depozite u bilo koje vrijeme, zajedno s pripadajućom kamatom.

Nakon reformi iz 1989./90 Ljubljanska banka Sarajevo postala je podružnica Ljubljanske banke Ljubljana koja je preuzela njezina prava, imovinu i obveze. Za razliku od nje, Investbanka je postala neovisna banka sa sjedištem u Srbiji i nizom podružnica u Bosni i Hercegovini (uključujući i podružnicu u Tuzli).

SFRJ se raspala 1991./92. U državama sljednicama devize deponirane prije toga uobičajeno se nazivaju „starom“ ili „zamrznutom“ deviznom štednjom. Nakon što je štednja bila zamrznuta nakon raspada SFRJ, države sljednice dogovorile su se da će ih isplatiti preko domaćih banaka.

Međutim, u Bosni i Hercegovini Ustavni je sud odlučivao o brojnim pojedinačnim tužbama zbog propusta Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta da isplate „staru“ deviznu štednju iz domaćih podružnica Ljubljanske banke Ljubljana i Investbanke. Ustavni je sud smatrao kako niti Bosna i Hercegovina, niti njezini entiteti nisu odgovorni za njezinu isplatu te je naložio državi da pomogne štedišama tih podružnica ostvariti povrat svojih depozita od Slovenije, odnosno Srbije.

U sklopu pregovora o Ugovoru o pitanjima sukcesije održana su četiri kruga pregovora o raspodjeli jamstava SFRJ za "staru" deviznu štednju. Budući da se države sljednice nisu mogle dogovoriti, Banka za međunarodna poravnanja ("BMP") u rujnu 2002. godine obavijestila ih je da više neće sudjelovati u pregovorima.

Europski sud najprije je utvrdio da je Slovenija odgovorna za "staru" deviznu štednju u sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana, a da je Srbija odgovorna za "staru" deviznu štednju u tuzlanskoj podružnici Investbanke. Naime, Europski sud je utvrdio da su polaganjem deviza u banke štediše dobile pravo da podignu svoje devizne štedne uloge iz banaka u svako doba zajedno s pripadajućim kamatama. Njihova potraživanja od banaka preživjela su raspad SFRJ. Iako je država jamčila za sve "stare" devizne štednje, to se jamstvo jedino moglo aktivirati na zahtjev neke banke, a niti jedna banka u ovom predmetu nije postavila takav zahtjev, iz čega slijedi da odgovornost nije prešla s tih banaka na SFRJ. Treba također napomenuti da podružnice Ljubljanske banke Ljubljana i Investbanke nisu imale zasebnu pravnu osobnost u vrijeme raspada SFRJ. Stoga su Ljubljanska banka Ljubljana sa sjedištem u Sloveniji i Investbanka sa sjedištem u Srbiji bile i dalje odgovorne za "staru" deviznu štednju u svojim podružnicama do raspada SFRJ.

U pogledu razdoblja koje je uslijedilo nakon raspada SFRJ, Europski sud smatra kako su Slovenija, odnosno Srbija imale kontrolu nad tim bankama. Naime, Slovenija je postala jedini dioničar stare Ljubljanske banke kojom je upravljala vladina agencija. U odnosu na Investbanku, Europski sud je utvrdio kako je ona u cijelosti ili većinom bila u društvenom vlasništvu. Pozivajući se na svoju raniju praksu u usporedivim predmetima protiv Srbije, presudio je da je država odgovorna za dugove poduzeća u društvenom vlasništvu jer su pod stogom kontrolom državne agencije.

Utvrdivši odgovornost tih dviju država za podnositeljevu staru deviznu štednju, Europski sud ispitao je jesu li zbog nemogućnosti podnositelja da slobodno raspolažu sa svojom "starom" deviznom štednjom u tim podružnicama od 1991./92 godine, te države povrijedile članak 1. Protokola br. 1. Europski sud nije prihvatio obrazloženje slovenske i srpske Vlade da je njihova dužnost u dobroj vjeri pregovarati o ovom pitanju s drugim državama sljednicama, kao što to nalaže međunarodno pravo te da bi bilo kakvo jednostrano rješenje bilo protiv te dužnosti.

Naime, Europski sud izričito je ustvrdio da pregovori ne sprječavaju države sljednice da donesu privremene mjere u cilju zaštite interesa štediša, kao što su učinile hrvatska Vlada u odnosu na veliki dio stare devizne štednje svojih građana u zagrebačkoj podružnici Ljubljanske banke Ljubljana, a makedonska Vlada u odnosu na cijeli iznos "stare" devizne štednje u skopskoj podružnici te banke. Pritom te dvije vlade nisu nikada odustale od svog stava da bi slovenska Vlada trebala biti konačno odgovorna te one i dalje traže odštetu za iznose isplaćene na međudržavnoj razini. Iako su određena kašnjenja možda opravdana u iznimnim okolnostima, trajna nemogućnost podnositelja da slobodno raspolažu svojom ušteđevinom unatoč propasti pregovora u sklopu BMP-a vođenih 2002. godine temeljem Ugovora o pitanjima sukcesije, kao i nedostatak bilo kakvih smislenih pregovora o tom pitanju nakon toga, ipak su protivni članku 1. Protokola broj 1. Stoga je presudio da su Slovenija, odnosno Srbija povrijedile pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva.

U odnosu na članak 13. Konvencije, Europski sud je tvrdio da podnositelji zahtjeva nisu imali nikakvo učinkovito pravno sredstvo za svoje prigovore temeljem članka 1. Protokola br. 1.

U ovom je predmetu Europski sud primijenio postupak donošenja pilot-presude, s obzirom na to da je tom sudu podneseno više od 1650 sličnih zahtjeva, podnesenih u ime više od 8000 podnositelja. Imajući u vidu da je riječ u sustavnom problemu, nužno je donijeti opće mjere na nacionalnoj razini za implementaciju ove presude, to jest, Slovenija i Srbija trebaju poduzeti sve potrebne mjere da se podnositeljima zahtjeva u ovom predmetu, kao i svima drugima koji se nalaze u takvoj poziciji, u roku od 6 mjeseci od pravomoćnosti ove presude vrati njihova stara devizna štednja pod jednakim uvjetima kao i štedišama koji su imali takvu štednju u domaćim poslovnicama slovenskih, odnosno srpskih banaka.

Europski sud odlučio je stati s rješavanjem sličnih predmeta do isteka roka koji je dao državama za donošenje općih mjera. Također, zadržao je pravo da u nekom od sljedećih predmeta razmotri pitanje obeštećenja za sve osobe koje su pogođene dosadašnjim odugovlačenjem u slučaju da bilo Slovenija, bilo Srbija ne izvrše mjere koje im je naložio Europski sud.

Presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. studenoga 2012., br. 60642/08 u predmetu Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije.

Morana Briški, mag. iur.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite