Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

11.11.2013

Sloboda kretanja usluga

Jedna od četiriju temeljnih sloboda zajamčenih u Europskoj uniji je sloboda kretanja usluga. Njome se omogućava sloboda pružanje usluga u užem smislu koja u sebi sadrži prekogranični element, kao i pravo poslovnog nastana. Te dvije slobode, unatoč tome što čine zasebne cjeline, obuhvaćene su slobodom kretanja usluga. U članku ćemo se osvrnuti na vezu između te dvije slobode i njihove razlike.

Cilj postizanja zajedničkog tržišta ostvaruje se i kroz slobodu kretanja usluga i to na način da se osigurava nuđenje i prodavanje usluga u ostalim državama članicama pod istim uvjetima kao i na unutarnjem tržištu. Pritom svi građani Unije moraju imati jednak i slobodan pristup svim uslugama.

Koncept slobode poslovnog nastana preuzet je iz Općeg ugovora o trgovini uslugama (GATS) čija je i Republika Hrvatska stranka (Protokol o pristupanju RH Marakeškom ugovoru o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije NNMU 13/00), a zajedno sa slobodom kretanja usluga u užem smislu uređen je člancima 49-57 UFEU.

Osnovna razlika između prekograničnog pružanja usluga i poslovnog nastana očituje se u njihovoj trajnosti. Naime, kada govorimo o prekograničnom pružanju usluga, moramo imati na umu obavljanje gospodarske djelatnosti na privremenoj osnovi. S druge pak strane, poslovni nastan karakterizira kontinuitet obavljanja djelatnosti, odnosno pod poslovnim nastanom podrazumijeva se obavljanje gospodarske djelatnosti na stabilnoj i kontinuiranoj osnovi.

Člankom 57 UFEU propisano je da se usluge obično obavljaju uz naknadu te da osoba koja ih pruža može, u svrhu pružanja te usluge, privremeno obavljati svoju djelatnost u državi članici u kojoj se usluga pruža i to prema istim uvjetima koje ta država propisuje za svoje državljane.

Sloboda poslovnog nastana propisana je člankom 49 UFEU te uključuje pravo pokretanja i obavljanja djelatnosti kao samozaposlene osobe te pravo osnivanja i upravljanja poduzećima, sukladno uvjetima koje pravo zemlje u kojoj se taj poslovni nastan ostvaruje utvrđuje za svoje državljane, a podložno odredbama poglavlja koje se odnose na kapital.

Bitno je razlikovati slobodu kretanja radnika od slobode pružanja usluga i poslovnog nastana kod kojih se radi isključivo o samozaposlenim osobama, a ne o radnicima. To razlikovanje posebno je bitno u kontekstu novih država članica za čije radnike postoji višegodišnje ograničenje rada u drugim državama članica, no ti isti radnici mogu iskoristiti slobodu kretanja usluga i pravo poslovnog nastana i na taj način zaobići navedeno ograničenje. Primjerice, liječniku dentalne medicine iz Hrvatske zabranjeno je zapošljavanje kod drugog liječnika dentalne medicine na teritoriju neke države članice koja je uvela zabranu zapošljavanja hrvatskih radnika, međutim, na raspolaganju mu stoji mogućnost samostalnog obavljanja usluga dentalne medicine i poslovnog nastana na području ostalih država članica.

Iako ne postoje propisani kriteriji prema kojima se određuje kada sloboda povremenog prekograničnog pružanje usluga postaje poslovni nastan, postoje određeni elementi prema kojima možemo odrediti o kojem se tipu djelatnosti radi. Naime, kod poslovnog nastana uvijek postoji intencija da se u drugoj državni članici dugotrajno obavlja neka djelatnost. Da bi se to postiglo, često pravna osoba iz jedne države članice osniva podružnicu u drugoj državi članici.

Prilikom pružanja usluga ili traženja poslovnog nastana, zabranjena je diskriminacija na temelju državljanstva. Neka diskriminatorna ograničenja su dopuštena, ali samo radi zaštite javnog poretka, javnog zdravlja i sigurnosti i to samo ako su opravdana i proporcionalna.

Članak 49 UFEU također propisuje da se ograničavanje slobode poslovnog nastana državljana jedne države članice na državnom području druge države članice zabranjuje. Ta se zabrana odnosi i na ograničavanje osnivanja zastupništva, podružnica ili društava kćeri od strane državljana države članice s poslovnim nastanom na državnom području bilo koje druge države članice.

Što se ograničenja pružanja usluga tiče, članak 56. UFEU propisuje da se zabranjuju ograničenja slobode pružanja usluga unutar EU u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

Prvi kriterij koji mora biti ispunjen da bi se radilo o situaciji koja je u dosegu prava EU je da se radi o usluzi koja se obavlja uz naknadu ili plaću. Pravno shvaćanje Europskog suda pravde (Sud) je da se mora raditi o ekonomskoj aktivnosti. U predmetu Walrave and Koch 36/74 Sud propisuje da i bavljenje sportom može biti predmetom Zajednice, ako predstavlja ekonomsku aktivnost. Prema drugom kriteriju u doseg relevantnih odredaba UFEU ulaze samo situacije koje imaju supstancijalni učinak na slobodu kretanja usluga, odnosno koje ograničavaju slobodu kretanja usluga. Prema posljednjem kriteriju mora postojati prekogranični element, odnosno mora se raditi o situaciji koja uključuje najmanje dvije države.

Što se tiče slobode pružanja usluga postoji nekoliko varijanti. Tako je moguće da pružatelj usluge putuje iz jedne države članice u drugu, kako bi primateljima usluge pružio uslugu na privremenoj osnovi. Moguće je i da primatelj usluge prelazi granicu u potrazi za uslugom od davatelja usluge koji u drugoj državi članici ima poslovni nastan. Nadalje, postoji i situacija da pružatelj i primatelj usluge ostaju u svojoj državi članici, a putuje samo usluga te situacija u kojoj pružatelj usluga osniva podružnicu u drugoj državi članici s namjerom trajnog pružanja usluga, čime ostvaruje pravo poslovnog nastana.

Od Europskog suda zatraženo je da donese presudu o izravnoj primjenjivosti odredaba koje jamče slobodu poslovnog nastana. U svojoj presudi u slučaju Reyners (2/74) Sud je presudio da više nije dopustivo nejednako postupanje između državljana i stranaca u odnosu na poslovni nastan. Time je građanima EU dano pravo na plaćeno zapošljavanje u drugim državama članicama pod istim uvjetima kao i za državljane te države. Njime se zabranjuje diskriminacija na temelju nacionalnosti. Također, Sud je zabranio diskriminaciju na temelju obrazovanja u slučaju Thiefry (71/76) kome je kao belgijskom državljaninu, koji je završio pravni fakultet u Belgiji, Francuska zabranila upis u francusku odvjetničku komoru jer nije stekao diplomu francuskog pravnog fakulteta. Kako bi onemogućio takve daljnje diskriminacije, Sud je u presudi Vlassopoulou (C-340/89) proširio definiciju diskriminacije i uveo uzajamno priznanje diploma, ispita i iskustva među državama članicama.

Europski sud je u predmetu Van Binsbergen (33/74) izričito ustanovio izravnu primjenjivost odredaba koje se odnose na slobodu pružanja usluga.

Važnost slučaja Gebhart (C-55/94) očituje se u pojašnjenju Suda osnovne razlike između slobode pružanja usluga i prava poslovnog nastana. Sud u presudi navodi da državljanin države članice koji vodi strukovnu djelatnost na stabilnoj i trajnoj osnovi u drugoj državi članici gdje iz stalnog poslovnog nastana pruža usluge djelatne profesije, među ostalim i državljanima te države, dolazi u doseg poglavlja koje se odnosi na pravo poslovnog nastana, a ne u doseg poglavlja koje se odnosi na usluge. U navedenoj presudi Sud određuje uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi nacionalne mjere, koje bi mogle otežati ili učiniti manje atraktivnim korištenje navedenih temeljnih tržišnih sloboda, bile dopuštene. Navedene mjere moraju zadovoljiti 4 uvjeta: moraju biti primijenjene na nediskriminatoran način, opravdane imperativnim zahtjevima od općeg interesa, prikladne za postizanje cilja kojemu teže te ne smiju ići izvan onoga što je nužno za postizanje cilja.

Slučaj sličan navedenom, koji se odnosi na pravo poslovnog nastana je slučaj Säger (C-76/90), samo što se radi o slobodi pružanja usluga. U njemu Sud potvrđuje da se državljanin bilo koje države članice može pozvati na članak 49. UFEU čak i protiv svoje države.

Zaključno o razlici između slobode pružanja usluga i prava poslovnog nastana možemo reći da određujući radi li se u konkretnom slučaju o pružanju usluga ili o poslovnom nastanu, potrebno je uzeti u obzir obavlja li se određena djelatnost u drugoj državi članici samo povremeno odnosno periodično ili trajno. Ako se djelatnost obavlja trajno, primjenjivat će se pravila o slobodi poslovnog nastana te će samim time biti isključena primjena pravila o slobodi pružanja usluga.

Karla Štingl, univ. spec. europskih studija



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite