Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

7.1.2014

Kako tužitelj može doprinijeti bržem rješavanju upravnog spora?

Raščlanjeni su procesni instrumenti kojima u upravnom sporu raspolaže tužitelj, a koji mogu ubrzati rješavanje spora, kao i razlozi zbog kojih uobičajena požurnica više nije svrhovito sredstvo prekorednog uzimanja predmeta u rad.

Prema članku 26. Zakona o upravnim sporovima (dalje: ZUS), tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano, ili kada sud to odredi u pojedinom sporu. Pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe od strane suda propisane su vrlo strogo, pa je u praksi riječ o institutu koji se rijetko primjenjuje. U takvoj situaciji tužitelju je, po naravi stvari, najčešće u interesu da sud o njegovoj tužbi odluči u što kraćem roku. Pri tome se, kod većine upravnih sudova, suočava s vrlo nepovoljnim omjerom broja zaprimljenih predmeta i broja imenovanih sudaca.

Svakom tužitelju se, posve prirodno, problem zbog kojeg se obraća upravnom sudu čini važnim i prioritetnim. Međutim, upućivanje požurnica (bilo uredujućem sucu, bilo predsjedniku suda) u kojima se obrazlaže potreba što bržeg dovršetka, odnosno prekorednog uzimanja u rad odnosnog predmeta, nije svrhovita. Naime, odredbom članka 93. stavak 1. Zakona o sudovima propisano je da je sudac dužan predmete koji su mu raspoređeni u rad rješavati redoslijedom njihova zaprimanja u sud, vodeći računa i o predmetima koji su posebnim propisom utvrđeni kao hitni. Kršenjem spomenute dužnosti sudac čini stegovno djelo iz članka 62. stavak 3. točka 4. Zakona o Državnom sudbenom vijeću. K tome, odredbom članka 140. stavak 1., vezano uz članak 93. stavak 1. Zakona o sudovima, derogirana je ovlast predsjednika suda da odredi prvenstveno uzimanje u rad pojedinih predmeta iz opravdanih razloga (čl. 197. st. 4. Sudskog poslovnika). Stoga nema pravne osnove za prekoredno uzimanje u rad predmeta koji posebnim propisom nije utvrđen kao hitan, osim u primjeni instituta zaštite prava na suđenje u razumnom roku (čl. 63.-70. Zakona o sudovima, odnosno čl. 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

U takvom normativnom okviru, brzina rješavanja upravnog spora o tužitelju ovisi prije svega u odnosu na njegovu procesnu disciplinu, a posebice u odnosu na mogućnost rješavanja spora bez rasprave, tj. bez čekanja na slobodni ročišni termin, zbog čega se predmeti koji se rješavaju bezraspravno u pravilu rješavaju brže u odnosu na sporove u kojima se provodi rasprava.

Glede procesne discipline, tužitelj povećava izglede za brže dovršenje spora podnošenjem tužbe koja je uredna te koja sadržava cjelovitu činjeničnu i pravnu argumentaciju, uključujući dokazne prijedloge, kao i promptnim i potpunim odgovorima na eventualna dodatna traženja suda (v. čl. 23. i 34. ZUS-a). Jedna od varijabli je i sadržaj tužbenog zahtjeva (čl. 22., vezano uz čl. 3. ZUS-a), imajući na umu da pojedine inačice tužbenog zahtjeva razumijevaju opsežniji dokazni postupak.

Što se tiče odstupanja od načela usmene rasprave (čl. 7., vezano uz čl. 36. ZUS-a), tužitelj može:

- u tužbi izostaviti izričito predlaganje provedbe rasprave, jer je sud tada ovlašten presudom riješiti spor bez rasprave kada su odlučne činjenice nesporne, tužitelj osporava samo primjenu prava (ili tome pridodaje osporavanje činjenica koje nisu odlučne za rješavanje spora), a niti jedna stranka izričito ne zahtijeva održavanje rasprave (čl. 36. t. 4. ZUS-a), ili

- predložiti rješavanje spora bez rasprave, ili se izrijekom suglasiti s takvim prijedlogom tuženika ili suda, a tada je sud ovlašten riješiti spor bez rasprave čak i ako odlučne činjenice nisu nesporne, ako nije potrebno izvoditi nove dokaze (čl. 36. t. 5. ZUS-a).

U pojedinim slučajevima primjena neke od netom navedenih solucija može predstavljati racionalnu stranačku (tužiteljevu) dispoziciju, a time i opravdano odstupanje od općeg pravila rješavanja upravnog spora nakon provedene rasprave, jer institut rasprave prije svega je u funkciji dodatne zaštite prava i pravnih interesa stranaka, osobito tužitelja, pa se rješavanjem pojedinog spora bez rasprave na inicijativu tužitelja ne odstupa od generalnoga (raspravnog) koncepta upravnog sudovanja.

dr. sc. Alen Rajko


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite