Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

13.8.2014

Povreda prava na pravično suđenje – saslušanje stranaka

Kad ne postoji materijalni dokaz (pisani ugovor), utvrđivanje prave volje stranaka zahtijeva posebnu pozornost pa neposredno saslušanje stranaka i sazivanje usmene rasprave može samo doprinijeti utvrđivanju svih relevantnih činjenica bitnih za donošenje odluke.

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je odluku broj U-III-2984/2012 i dr. od 20. ožujka 2014. kojom je usvojio ustavne tužbe podnositelja i ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-11272/2010-5 od 22. veljače 2012. i rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga klasa: UP/I-451-04/10-10/11, ur. broj: 326-321/10-58 od 16. rujna 2010., te predmet vratio na ponovni postupak Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga.

Rješenjem od 16. rujna 2010. HANFA je utvrdila da je za podnositelje 7. listopada 2009. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva B. … d.d. te im je naložila da u roku od 30 dana od dana konačnosti rješenja, u skladu s odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava (u nastavku: ZPDD), podnesu HANFA-i zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje, ponudu za preuzimanje i isprave iz članka 22. stavka 3. ZPDD-a.

Prigovori svih podnositelja mogu se podijeliti u dvije skupine razloga zbog kojih smatraju da su im u postupku koji je prethodio ustavnosudskom povrijeđena ustavna prava:

– zbog bitne povrede pravila upravnog postupka, zbog nepravilnog utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog nepravilnog izvedenog zaključka u pogledu činjeničnog stanja te zbog nepravilne primjene mjerodavnih odredbi ZPDD-a tako da su potpuno nejasni razlozi na temelju kojih je utvrđeno da su zajednički djelovali i da postoji obveza preuzimanja Društva

– zbog toga što nisu (neposredno) saslušani ni u postupku pred HANFA-om niti u upravnom sporu pred Visokim upravnim sudom.

Dakle, prigovori podnositelja svode se na nepostojanje jasno obrazloženih razloga na temelju kojih je utvrđeno njihovo zajedničko djelovanje, tim više što nije provedena usmena rasprava. Time im je onemogućeno da se očituju o svim činjenicama i okolnostima bitnim za donošenje odluke o njihovom zajedničkom djelovanju.

Ustavni sud utvrđuje da u ovom ustavnosudskom postupku treba odgovoriti na pitanje je li podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj: U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010., utvrdio da se jamstva prava na pravično suđenje sadržana u članku 29. stavku 1. Ustava, primjenjuju i na sudski postupak pred Visokim upravnim sudom (upravni spor) koji je uređen člankom 19. stavkom 2. Ustava.

Ustavni sud podsjeća da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. To se osobito tiče interpretacije zakonskih pravila postupovne naravi. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom. Da bi Ustavni sud mogao ispuniti svoju ustavnu zadaću, nužno je da obrazloženja sudskih odluka sadrže relevantne i dostatne razloge na temelju kojih su sudovi utvrdili osnovanost ili neosnovanost tužbenog zahtjeva.

Ustavni sud ističe da obveza obrazlaganja odluka ne podrazumijeva zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod stranaka, već opseg obrazlaganja ovisi o prirodi odluke i okolnostima konkretnog slučaja, imajući pritom u vidu prirodu postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke. Međutim, iz obrazloženja odluke moraju biti jasno vidljivi i obrazloženi razlozi na temelju kojih je sud odlučio o meritumu predmeta.

Primjenjujući navedeno pravilo na konkretan slučaj, Ustavni sud je ocijenio da obrazloženje osporene presude Visokog upravnog suda ne sadrži primjereno obrazloženje razloga na kojima se temelji. U svom obrazloženju Visoki upravni sud ponavlja tijek postupka koji je prethodio upravnom sporu, a zatim, pozivajući se na mjerodavno pravo utvrđuje da je tuženo tijelo (HANFA) pravilno postupilo kada je donijelo pobijano rješenje. Za ovo svoje utvrđenje, međutim, Visoki upravni sud nije naveo nijedan razlog iz kojeg bi bilo razvidno zbog čega i prema njegovoj ocjeni na strani podnositelja postoje razlozi zbog kojih su u obvezi preuzimanja Društva. Nije se očitovao ni na jedan materijalni prigovor podnositelja koji oni ponavljaju u ustavnim tužbama, osobito nije obrazloženo na temelju čega je utvrđeno da je riječ o zajedničkom djelovanju podnositelja.

Stoga, Ustavni sud smatra osnovanim navode podnositelja da Visoki upravni sud, odlučujući o njihovim tužbama u upravnom sporu i provodeći sudsku kontrolu zakonitosti rješenja HANFA-e nije razmotrio sve odlučne činjenice. Ustavni sud ističe da nije njegova zadaća utvrđivati činjenice predmeta. To je, prije svega, zadaća nadležnih upravnih tijela i sudova. Međutim, Ustavni sud ne može ne primijetiti da u konkretnom slučaju uvjerenje o zajedničkom djelovanju podnositelja proizlazi iz načina na koji su stjecali dionice pa su neki od njih kao dioničari svojim dionicama jamčili Društvu za otplatu dionica koje je kupio M. R. Ta njihova povezanost u međusobnom osiguravanju plaćanja dionica čini se da je bio jedini razlog HANFA-i za ocjenu o njihovom zajedničkom djelovanju. Ustavni sud ne smatra potrebnim, niti je zato nadležan, ulaziti u pravilnost pa čak ni zakonitost takvog stjecanja dionica, ali smatra da se ta činjenica sama po sebi ne može smatrati dostatnim i objektivno provjerljivim razlogom za ocjenu o namjeri zajedničkog djelovanja podnositelja. U tom smislu, neposredno saslušanje stranaka, osobito stoga što o tome ne postoji pisani sporazum, može pomoći utvrđenju je li na strani podnositelja postojala stvarna namjera zajedničkog djelovanja.

Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju riječ o činjenično i pravno složenom predmetu, u kojem se rješava ne samo sudbina podnositelja već i Društva i njegovih zaposlenika. U takvim situacijama pravilno i potpuno utvrđenje svih relevantnih činjenica i provedba svih dokaza radi njihovog utvrđivanja ima osobitu važnost. Stoga, kada ne postoji pisani sporazum stranaka o zajedničkom djelovanju, provedba svih dokaza, a osobito saslušanje stranaka i njihovo međusobno sučeljavanje radi ocjene postoje li usmeni izričiti ili prešutni sporazum o zajedničkom djelovanju, ima utoliko veći značaj. Ustavni sud prihvaća utvrđenja HANFA-e i Visokog upravnog suda da sporazum o zajedničkom djelovanju iz članka 5. stavka 1. ZPDD-a ne mora biti sklopljen u pisanom obliku. Međutim, ako nije, tada je nužno, osobito u složenim slučajevima kao što je konkretan, koji obuhvaća niz sukcesivno provedenih transakcija različitih vrsta dionica, različitih načina i sredstava plaćanja kupoprodajne cijene, i osiguranja njezine isplate, saslušati stranke kako bi se (i) na temelju tog dokaza stvorilo uvjerenje o njihovoj volji i namjeri zajedničkog djelovanja, kao i volji da takvim (zajedničkim) djelovanjem prijeđu kontrolni prag. To dakako ne mora biti jedini pa ni ključni dokaz koji će sud provesti radi donošenja odluke o meritumu spora. O specifičnim okolnostima pojedinog slučaja ovisi koje će sve dokaze sud izvesti. No, Ustavni sud ponavlja da u situacijama poput ove, kada ne postoji materijalni dokaz (pisani ugovor), utvrđivanje prave volje stranaka zahtijeva posebnu pozornost pa neposredno saslušanje stranaka (i drugih zainteresiranih osoba) i sazivanje usmene rasprave, može samo doprinijeti utvrđivanju svih relevantnih činjenica bitnih za donošenje odluke.

Ustavni sud ističe da je i sam Visoki upravni sud (u provedbi odluke Ustavnog suda broj: U-IIIB-5243/2011 od 31. siječnja 2012.), u predmetu slične činjenične i pravne naravi, naglasio važnost saslušanja stranaka i sazivanja usmene rasprave. Osim toga, upozorio je na obvezu sastavljanja zapisnika o obavljenom nadzoru u smislu članka 47. stavka 5. ZPDD-a (presuda broj: Us-11063/2011 od 11. srpnja 2012.).

Polazeći od standarda iz navedene presude Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da ni HANFA, niti Visoki upravni sud nisu održali usmenu raspravu na kojoj bi podnositeljima bilo omogućeno dokazivanje i raspravljanje o činjenicama koje je jednostrano utvrdila HANFA.

Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljima u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite