Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

25.3.2016

Je li pravo na dom jače od prava na suposjed?

U nedavnoj Odluci Ustavni sud Republike Hrvatske ocjenjivao je radi li se o povredi prava na dom osobe koja stanuje u nekretnini u suvlasništvu više osoba, u slučaju kada netko od suvlasnika zahtijeva ostvarenje prava suposjeda.

Naime, podnositeljica (tuženica u provedenom parničnom postupku) je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u D., kojom je odbijena njezina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u D., osim u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate. Temeljno pitanje koje se postavilo u ovom ustavnosudskom postupku (radi se o Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-4263/2015 od 3. veljače 2016.) je sljedeće: je li pravo na dom jače od prava na suposjed i može li se nekretnina u suvlasništvu više osoba smatrati domom jednog od njih?

Činjenično stanje u sporu koji je prethodio ustavnosudskom postupku

Tužitelj i podnositeljica ustavne tužbe suvlasnici su čest. zgr. 230 i čest. zgr. 228 k. o. Č., on u 1688/9600 dijelova, a ona u 1556/9600 dijelova, dok su u preostalom dijelu kao suvlasnici uknjižene treće osobe koje nisu sudjelovale u parničnom postupku. U naravi se radi o jednom građevinskom objektu, površine oko 220 m2 (prema navodima tužitelja), dok je u katastru evidentirana površina od 129 m2. Tužitelj je podnio tužbu protiv podnositeljice radi predaje suvlasničke nekretnine u suposjed te radi isplate novčanog iznosa na ime koristi od upotrebe suvlasničkog dijela nekretnine.

Podnošenje tužbe bila je logična posljedica činjenice da je podnositeljica dopisom tužitelju zabranila korištenje predmetnih nekretnina sve do okončanja dogovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice ili sudske odluke, što je podnositeljica potvrdila kada je saslušavana kao stranka tijekom postupka.

Podnositeljica je u tijeku postupka istaknula da se radi o jednoj cjelini koja je u naravi obiteljska kuća - dom tuženice u kojoj neprestano i bez ičijeg smetanja stanuje zajedno sa svojom obitelji. Osim toga, punomoćnica podnositeljice je, između ostaloga, navela "kako ulazak u suposjed nije moguć, a da se ne povrijedi pravo na dom tuženice i njene obitelji, a tužitelj niti ne predlaže sadržaj niti opseg tog posjeda".

Ocjena prvostupanjskog suda

U prvostupanjskom postupku sud je donio presudu kojom je naloženo podnositeljici predati, pod prijetnjom ovrhe u roku od 15 dana, tužitelju u suposjed čest. zgr. 230 i čest. zgr. 228 k. o. Č. Također joj je naloženo da tužitelju plati iznos od 33.250,00 kuna sa zateznim kamatama na ime koristi koju je imala od upotrebe suvlasničkog dijela navedenih nekretnina i tužitelju podmiri troškove postupka u iznosu od 5.580,00 kuna.

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka usvojio postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz sljedećih razloga:
"Predmet postupka je predaja suposjeda nekretnina označenih kao čest. zgr. 228 i čest. zgr. 230 k.o. Č. i zahtjev za naknadu koristi od upotrebe tih nekretnina. Tuženica nije zatražila naknadu za nužne i korisne troškove na koje se poziva u odgovoru na tužbu ... pa stoga nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ('Narodne novine', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – u daljnjem tekstu: ZVDSP).
Prema odredbi čl. 37. st. 6. ZVDSP-a svaki suvlasnik ima pravo glede svoga idealnoga dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva, a u smislu odredbe st. 4. toga članka svaki suvlasnik je vlasnik onoga idealnog dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu i glede njega ima sve ovlasti koje pripadaju vlasniku (čl. 30. ZVDSP-a).
Prema odredbi čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva, pa tako i zahtjev za predaju u suposjed (čl. 161. st. 1. tog Zakona).
Uzimajući u obzir prednja utvrđenja, dakle da je tužitelj suvlasnik navedenih nekretnina i da mu je tuženica onemogućava suposjed tih nekretnina, što je potvrdila i u svom stranačkom iskazu, zaključak je suda da tužitelj u smislu citiranih odredbi ZVDSP-a osnovano zahtijeva od tuženice predaju u suposjed ovih nekretnina, pri čemu za razrješenje ovog spora nije od utjecaja okolnost da je između parničnih stranaka u tijeku postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, a ni tuženičina tvrdnja da ove nekretnine predstavljaju graditeljsku baštinu na području K."

Ocjena drugostupanjskog suda

Županijski sud ocijenio je neosnovanom žalbu podnositeljice, utvrdivši da su se stekli zakonski uvjeti za predaju u suposjed predmetnih nekretnina tužitelju, uz sljedeće obrazloženje:
"Uzimajući u obzir prednja utvrđenja prvostupanjski sud je valjano prihvatio tužbeni zahtjev na predaju u suposjed na temelju odredbi čl. 37. st. 6. i čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ... pritom pravilno ocijenivši da za razrješenje ovog spora nije relevantno što je između parničnih stranaka u tijeku postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, kao ni tuženičina tvrdnja da ove nekretnine predstavljaju graditeljsku baštinu na području K.
Žalbeni navod da su stranke postigle dogovor o načinu korištenja sveukupnih nekretnina koje su im u suvlasništvu, shodno čemu tužitelj od 2003. godine koristi tuženičinu 'štalu' (u naravi garažu) kao svoju nekretninu bez plaćanja naknade tuženici i u tom prostoru drži svoj auto, predstavlja novu činjenicu koja se u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a ne može iznositi u žalbi, osim ako se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što nije konkretan slučaj."

Nadalje, Županijski sud ističe da je tijekom cijeloga postupka tuženica ukazivala sudu "da je postupanjem i zahtjevom tužitelja povrijeđeno njeno pravo na dom, koje su redovni sudovi grubo zanemarili i procesno propustili utvrditi i provjeriti da se radi o njenom domu". Navodi da se radi o obiteljskoj baštini, u kojoj je živjela s majkom, suprugom i djecom, te ju je ona redovito održavala, dok to tužitelj nije činio. Stoga smatra da je njegovo pravo na suposjed slabije pravo od prava na nepovredivost doma koje pripada podnositeljici. Pritom se poziva na predmet Europskog suda za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) Paulić protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 3572/06).

Ocjena Ustavnog suda

Polazeći od osobitih okolnosti konkretnog slučaja, te od sadržaja ustavne tužbe iz koje je razvidno da podnositeljica smatra povrijeđenim ustavno pravo na dom, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku polazi od članaka 16. stavka 2. i 34. stavka 1. Ustava, te članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija).

Članci 16. stavak 2. i 34. stavak 2. Ustava u mjerodavnom dijelu glase: „Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju." i „Dom je nepovrediv“.

Članak 8. Konvencije glasi:  “1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga ... doma ... 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih."

Europski sud za ljudska prava dao je tumačenje sadržaja prava na dom u nizu hrvatskih predmeta, primjerice Bjedov protiv Hrvatske (presuda, 29. svibnja 2012., zahtjev br. 42150/09, § 57), Orlić protiv Hrvatske (presuda, 21. lipnja 2011., zahtjev br. 48833/07), Paulić protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 3572/06), Lemo i dr. protiv Hrvatske (presuda, 10. srpnja 2014., zahtjevi br. 3925/10 i dr.), Brezec protiv Hrvatske (presuda, 18. srpnja 2013., zahtjev br. 7177/10), Škrtić protiv Hrvatske (presuda, 5. prosinca 2013., zahtjev br. 64982/12) i dr.

Nadalje, svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno treba biti omogućeno da nadležni sud ocijeni razmjernost i razumnost predložene mjere s obzirom na relevantna načela sadržana u članku 8. Konvencije (vidi presude ESLJP-a McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 13. kolovoza 2008., zahtjev br. 19009/04, § 50., Brezec protiv Hrvatske, § 45.). Pri ocjeni razmjernosti i razumnosti predložene mjere treba ispitati je li miješanje javne vlasti u pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitiman cilj te je li, s obzirom na osobite okolnosti konkretnog slučaja, bilo nužno u demokratskom društvu.

Ustavni sud je svoja stajališta o ustavnim i konvencijskim jamstvima zaštite prava na dom u smislu članka 34. Ustava izrazio u Odlukama broj: U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 12 od 28. siječnja 2011., točke 9. do 11.4., broj: U-III-405/2008 od 21. veljače 2012., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 38 od 30. ožujka 2012., točke 20. do 25.3., broj: U-III-1422/2006 od 6. lipnja 2012. objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 68 od 26. lipnja 2012., točke 10. do 13., broj: U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014., broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2010., točka 13., i dr.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je u ovom ustavnosudskom postupku morao ispitati je li presudama nadležnih sudova došlo do miješanja u pravo na dom podnositeljice ustavne tužbe. Kako bi to utvrdio (prije eventualne provedbe testa opravdanosti), Ustavni sud trebao je ispitati smatraju li se sporne nekretnine domom podnositeljice te jesu li se sudske vlasti umiješale u ostvarivanje prava podnositeljice na poštovanje njezina doma.

U provedenom sudskom postupku utvrđeno je da podnositeljica koristi sporne nekretnine, zajedno sa svojom obitelji dugi niz godina, ali da im je suvlasnica u 1556/9600 dijelova, dok je tužitelj suvlasnik u 1688/9600 dijelova. Stoga se sporne nekretnine mogu smatrati domom podnositeljice ustavne tužbe u smislu članka 34. stavka 1. Ustava i članka 8. Konvencije.

Ustavni sud primjećuje da je pravomoćnom prvostupanjskom presudom, koja je osporena u ovom ustavnosudskom postupku, naloženo podnositeljici "u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati tužitelju u suposjed čest. zgr. 230 i čest. zgr. 228 k.o.Č. na adresi M. 18".

Dakle, za razliku od navedenih predmeta protiv Hrvatske, u konkretnom slučaju nije naloženo iseljenje podnositeljice iz spornih nekretnina već joj je naloženo da omogući tužitelju izvršavanje sadržaja posjeda spornih nekretnina, koje su nedvojbeno u njegovom suvlasništvu.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj suvlasnik spornih nekretnina te da mu je podnositeljica dužna omogućiti korištenje nekretninama u suvlasništvu u smislu članaka 37. stavka 6., 46. stavka 1. i 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, bez obzira što je u tijeku postupak diobe nekretnina između suvlasnika (u kojem će se rješavati pitanje eventualnog ranijeg isplaćivanja tužitelja, pitanje ulaganja podnositeljice, (ne)mogućnost diobe zbog zaštite nekretnina kao spomenika kulture i sl.).

Osim toga, podnositeljica je na temelju članka 1120. ZOO-a dužna tužitelju platiti naknadu za koristi koje je imala od korištenja njegovim dijelom nekretnina u visini najamnine, a ta se naknada plaća "nezavisno od prava na naknadu štete". 

Stoga je ocjena Ustavnog suda da je Županijski sud u D. iznio ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoju odluku, odnosno da je svoja pravna stajališta obrazložio na način koji ne dovodi u sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja. Stoga, Ustavni sud nije prihvatio tvrdnju podnositeljice o povredama materijalnog prava na njezinu štetu.

Zbog toga je ocjena Ustavnog suda da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, vođen na način koji je podnositeljici omogućio pravično suđenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Zaključno, u ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud Republike Hrvatske, u vezi s pitanjima – je li pravo na dom jače od prava na suposjed i može li se nekretnina u suvlasništvu više osoba smatrati domom jednog od njih – zauzeo je stajalište da se suvlasnička nekretnina u kojoj stanuje samo jedan od suvlasnika može smatrati njegovim domom, te da se drugom (i svakom trećem) suvlasniku mora omogućiti izvršavanje sadržaja suposjeda, odnosno upotrebu i korištenje suvlasničke nekretnine, u smislu članaka 37. stavka 6., 46. stavka 1. i 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, bez obzira što je u tijeku postupak diobe nekretnina između suvlasnika.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite