Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

1.4.2016

Sukob nadležnosti između tijela izvršne i sudbene vlasti na primjeru naknade za prestanak prava korištenja

Nadležnost Ustavnog suda RH za rješavanje sukoba nadležnosti propisana je čankom 82. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prema kojem ako dođe do sukoba nadležnosti između tijela zakonodavne i izvršne ili sudbene vlasti, zato što određeno tijelo zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti odbija nadležnost u istom predmetu, zahtjev za rješavanje sukoba nadležnosti može se podnijeti po pravomoćnosti odluke suda, odnosno konačnosti odluke tijela izvršne vlasti ili odgovarajuće odluke zakonodavnog tijela, koje je prvo odlučilo o svojoj nadležnosti.

Takav zahtjev može podnijeti stranka koja zbog odbijanja nadležnosti nije mogla ostvariti svoje pravo, kao i svako od tijela zakonodavne, izvršne, odnosno sudbene vlasti, između kojih je došlo do sukoba nadležnosti i to u roku od 30 dana do dana nastupa pravomoćnosti odluke suda, od dana nastupa konačnosti odluke tijela izvršne vlasti, odnosno od dana donošenja odgovarajuće odluke zakonodavnog tijela.

Nadležnost kod određivanja naknade za prestanak prava korištenja građevinskog zemljišta pravnih osoba

U predmetu U-IV-1608/2015 od 29. rujna 2015., podnositelj je u zahtjevu Ustavnom sudu naveo da je u sporu s Gradom Zagrebom, kao sljednikom Općine Susedgrad, u vezi s neizgrađenim građevinskim zemljištem u k.o. Jankomir, površine 12 j 64 čhv. Predniku podnositelja (tadašnjoj radnoj organizaciji u društvenom vlasništvu) to je zemljište bilo dodijeljeno na korištenje rješenjem od 14. lipnja 1982., a oduzeto mu je rješenjem Općine Susedgrad od 18. srpnja 1986. U međuvremenu je 14. veljače 1983. sklopljen ugovor između prednika Grada Zagreba i prednika podnositelja, na temelju kojega je prednik podnositelja isplatio na ime uređenja neizgrađenog građevinskog zemljišta iznos od 43.512.864,- din.

Nakon oduzimanja zemljišta, prednik podnositelja pokrenuo je 1989. pred Privrednim okružnim sudom u Zagrebu pod brojem P-30192/89 parnični postupak radi isplate naknade za navedeno zemljište. Taj se sud 1993. oglasio stvarno nenadležnim i spis uputio na nadležno postupanje Općinskom sudu u Zagrebu, koji se oglasio apsolutno nenadležnim rješenjem broj: R1-742/95 od 29. ožujka 1995.

Nadalje, podnositelj je u zahtjevu naveo da je taj spis Općinskog suda u Zagrebu bio izgubljen, te je predložio rekonstrukciju sudskog spisa. Podnositelj je 7. prosinca 2010. uputio zahtjev za određivanje naknade za oduzimanje prava korištenja spornog zemljišta u upravnom postupku Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, pri tome se pozvavši na članak 46. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine broj 9/94, 35/94, 112/00 - odluka USRH, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12). Prvostupanjsko tijelo je zahtjev prihvatilo i odredilo naknadu rješenjem od 29. listopada 2012.

Ministarstvo pravosuđa, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo je rješenjem od 5. srpnja 2013. poništilo prvostupanjsko rješenje i zahtjev odbacilo zbog apsolutne nenadležnosti upravnih tijela za postupanje. To rješenje potvrdio je i Upravni sud u Zagrebu presudom broj: UsI-3280/13 od 17. rujna 2014.

Okolnosti konkretnog slučaja

U ustavnosudskom postupku utvrđeno je da je većina navoda podnositelja točna, no ujedno je utvrđeno da je podnositelj 3. siječnja 2005. podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu protiv Grada Zagreba tužbu (predmet broj: P-52/05) radi utvrđenja prava vlasništva na zemljištu oznake k.č.br. 2644/1 k.o. Podsused, odnosno radi dodjele drugog neizgrađenog građevinskog zemljišta površine 62 114 m2 ili isplate naknade u iznosu od 93,171.000,00 kuna.

Podneskom od 5. studenoga 2008. podnositelj je izmijenio tužbeni zahtjev te zatražio utvrđenje da je stekao pravo korištenja na nekretninama z.k.č. broj 33/2 s i dr. sve k.o. Jankomir. Ako taj tužbeni zahtjev ne bi bio usvojen, predložio je da se usvoji tužbeni zahtjev kojim bi se naložilo Gradu Zagrebu predaja podnositelju u vlasništvo na širem području Grada Zagreba neizgrađenog građevinskog zemljišta površine 69.288 m2, u tržišnoj vrijednosti ne manjoj od 103.932.000,00 kn. Istaknuo je i treći tužbeni zahtjev, kojim je predložio da se tuženika obveže da umjesto predaje nekretnine isplati podnositelju iznos od 103.932.000,00 kn "kao novčanu kompenzaciju za novacijom ugovorenu obvezu davanja zamjenskog zemljišta umjesto ugovorenoga".

Rješenjem od 29. travnja 2014., na prijedlog podnositelja, određen je prekid tog postupka do okončanja upravnog spora pred Upravnim sudom u Zagrebu pod brojem UsI-3280/13. To je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-5091/14-4 od 2. prosinca 2014. Rješenjem broj: P-52/05-41 od 29. siječnja 2015., na prijedlog tuženika, nastavljen je postupak u tom parničnom predmetu usmenim raspravama 7. svibnja 2015. i 3. srpnja 2015. na kojima je odlučeno da će se sudski spisi dostaviti Ustavnom sudu na uvid.

U odnosu na upravni postupak, utvrđeno je da je Upravni sud u Zagrebu potvrdio rješenje drugostupanjskog tijela presudom broj: UsI-3280/13-15 od 17. rujna 2014. U toj je presudi nenadležnost upravnih tijela obrazložena ovako:
"Dakle, iz navedenih odredbi proizlazi da se prijašnjim vlasnikom u smislu odredbi Zakona o građevinskom zemljištu smatraju osobe razvlaštene zbog prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo te u odnosu na navedene osobe, prilikom određivanja naknade, dolazi do primjene odredba članka 37. stavka 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj: 48/88 - pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90), te slijedom toga, i odredbe Zakona o izvlaštenju, ukoliko naknada nije pravomoćno određena (članak 46. Zakona o izvlaštenju).
Međutim, u konkretnom slučaju, društvena pravna osoba RO (...) tužiteljev pravni prednik, nije prijašnji vlasnik predmetnog zemljišta u smislu navedenih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, već korisnik tog zemljišta, kojem je to zemljište, koje je u trenutku oduzimanja iz korištenja (1986.) bilo upisano kao društveno vlasništvo, oduzeto iz korištenja i dodijeljeno na korištenje novom korisniku radi privođenja namjeni, temeljem članka 56. stavka 2. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj: 54/80).
Kako je, dakle, pravo na naknadu, oblik naknade kao i postupak određivanja naknade za tako, iz korištenja oduzetog zemljišta, bio propisan odredbama citiranih članaka 57. do 59. Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj: 54/80), koje odredbe odgovaraju odredbama članaka 66. do 68. Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj: 48/88 - pročišćeni tekst , 16/90 i 53/90), pravilno je tuženik utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje naknade sukladno odredbama Zakona o izvlaštenju, budući da se ne radi o postupku određivanja naknade koji nije pravomoćno dovršen, a kakvog ima u vidu odredba članka 46. Zakona o izvlaštenju pa je pravilno osporavanim rješenjem poništio prvostupanjsko rješenje (...) te tužitelj svoja potraživanja eventualno može potraživati pred sudom opće nadležnosti u smislu odredbe članka 1. Zakona o parničnom postupku."

Ocjena Ustavnog suda

Pri rješavanju podnesenog zahtjeva, Ustavni sud je uzeo u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gzz-64/04-2, Rev-409/04-2 od 30. lipnja 2005., u kojoj je, između ostalog, navedeno:

"Prvostupanjski sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju sporni iznos na temelju odredbe čl. 53. st. 6. Zakona o građevinskom zemljištu ('Narodne novine', broj 48/88 - pročišćeni tekst...), a u obrazloženju drugostupanjske presude ukazuje se na pravne učinke raskida ugovora u smislu odredbe čl. 132. Zakona o obveznim odnosima (...)
Prema odredbi čl. 53. st. 2. ZGZ" (odgovara članku 59. ZGZ/80 - op. Ustavnog suda) "u slučaju kada se utvrdi da korisniku zemljišta prestaje pravo korištenja građevinskog zemljišta u smislu te odredbe, pa ga je on dužan vratiti općini, prijašnji korisnik i općina će sporazumno utvrditi međusobna prava i obveze koje proističu iz gubitka prava korištenja. Ako se takav sporazum i ne postigne, stranke ostvaruju prava putem suda.
Po ocjeni ovoga suda citirana zakonska odredba ne daje odgovor na pitanje prava i obveza stranaka koje su nastale prestankom prava korištenja građevinskog zemljišta, stoga se o tome odlučuje primjenom pravila obveznog prava. Odredbom čl. 132. st. 3. ZOO uređen je učinak raskida ugovora tako da obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje danog na temelju ispunjenja obveza iz raskinutog ugovora, što bi u slučaju prestanka prava korištenja građevinskog zemljišta u smislu odredbe čl. 53. st. 1. ZGZ značilo obvezu korisnika da vrati zemljište i obvezu općine da korisniku isplati naknadu koju joj je za zemljište platio korisnik."

Ustavni sud je prvo utvrdio da je podnositelj je podnio zahtjev Ustavnom sudu tvrdeći da su se tijela sudbene i upravne vlasti po istom zahtjevu oglasila nenadležnima.

Predmet spora između Grada Zagreba i podnositelja jest naknada za prestanak prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu koju je Općina Susedgrad utvrdila prema njegovom predniku rješenjem od 18. srpnja 1986. Naknadu društvenim pravnim osobama u takvim slučajevima uređivao je članak 57. Zakona o građevinskom zemljištu, a naknada se mogla odrediti sporazumno između društvene pravne osobe i općine ili putem nadležnog privrednog suda (članak 59. ZGZ-a).

Podnositelj zahtjeva se u vezi s određivanjem naknade obratio 1989. Okružnom privrednom sudu u Zagrebu. Taj sud se oglasio stvarno nenadležnim rješenjem broj: R1-182/93 od 19. svibnja 1994. te je spis dostavljen na nadležno postupanje Općinskom sudu u Zagrebu, koji se oglasio apsolutno nenadležnim rješenjem broj: R1-742/95 od 29. ožujka 1995. Prema dostavnici u tom spisu, punomoćnik podnositelja, odvjetnik M. M. iz Zagreba, to je rješenje zaprimio 4. travnja 1995. Na tom rješenju nalazi se klauzula pravomoćnosti s danom 25. travnja 1995.

Podnositelj se s drugim zahtjevom za određivanje naknade obratio nadležnom tijelu Grada Zagreba 9. prosinca 2010., te je konačnim rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo klasa: UP/II-944-07/13-01/3, urbroj: 514-04-02-01-01-13-2 od 5. srpnja 2013., taj zahtjev odbačen (odbijen) zbog nenadležnosti upravnih tijela za određivanje naknade. To je rješenje podnositelj zaprimio najkasnije 23. kolovoza 2013. (kada je, po vlastitom priznanju, podnio tužbu protiv tog rješenja Upravnom sudu u Zagrebu).

Prema u provedenom postupku utvrđenim činjenicama u tijeku je parnični postupak između podnositelja kao tužitelja i Grada Zagreba, kao tuženika, u vezi određivanja naknade za sporno neizgrađeno građevinsko zemljište, koji se vodi od 3. siječnja 2005. pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1261/15 (raniji broj: P-52/05).

U tom sudskom postupku sud se nije oglasio nenadležnim.

Uzevši u obzir sve utvrđene činjenice i okolnosti slučaja, pokrenute i dovršene sudske i upravne postupke, Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju riječ o odnosu obveznopravne prirode koji je nastao između prednika podnositelja i prednika Grada Zagreba, za vrijeme pravnog režima društvenog vlasništva, odnosno prije stupanja na snagu Ustava Republike Hrvatske - 22. prosinca 1990.

Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sporovi o naknadi za građevinsko zemljište na kojem je utvrđen prestanak prava korištenja društvenoj pravnoj osobi u nadležnosti su sudova. Ustavni sud ne nalazi razloga za preispitivanje tog stajališta izraženog u sudskoj praksi, koja je mjerodavna u ovom slučaju.

S druge strane, u tijeku je sudski postupak između podnositelja zahtjeva i Grada Zagreba pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, predmet kojega je i određivanje naknade za prestanak prava korištenja spornog građevinskog zemljišta. Dakle, podnositelju se u tom postupku može odrediti naknada, za koju tvrdi da mu se ni u jednom postupku nije mogla utvrditi.

Ne ulazeći u pravodobnost zahtjeva, u ustavnosudskom postupku utvrđeno je da je u tijeku sudski postupak u kome će se sporni odnosi između podnositelja zahtjeva i Grada Zagreba urediti sudskom odlukom.

Zbog toga je utvrđeno da nema negativnog sukoba nadležnosti na koji podnositelj upućuje u zahtjevu, te je stoga zahtjev podnositelja odbačen (te je ukazano da postoji sudska nadležnost za sve takve postupke).

dr. sc. Robert Peček, Zagreb


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite