Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

27.7.2016

Pravo na pravično suđenje – povreda prava na djelotvorno pravno sredstvo

Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije izvršio Ustavom propisanu zadaću osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je bez ispitivanja navoda i razloga revizije „prihvatio“ da nižestupanjski sudovi sude protivno njegovom pravnom shvaćanju prethodno zauzetom u istovrsnim predmetima, a da pri tome nisu ni naveli ni obrazložili dostatne i pravno relevantne razloge za to odstupanje.

Ustavni sud RH je u predmetu broj: U-III-5239/2013 od 3. lipnja 2016. usvojio ustavnu tužbu u odnosu na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-x 245/13-2 od 28. svibnja 2013., rješenje je ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.

Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da su joj presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-510/12-3 od 14. veljače 2012. (u nastavku: drugostupanjska presuda) i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-5480/10-62 od 15. rujna 2011. (u nastavku: prvostupanjska presuda) povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i to pravo na jednakost pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) i pravo hrvatskih državljana i stranaca na jednakost pred sudovima (članak 26. Ustava).

U postupku koji je prethodio ustavnosudskom predmet spora bilo je poništenje darovnog ugovora od 28. listopada 1999. i aneksa tog ugovora od 3. prosinca 1999. Spornim ugovorom o darovanju podnositeljici ustavne tužbe njezin suprug M. K. darovao je svoj suvlasnički dio (zajedničkog) stana. Tom darovanju i njihovom razvodu braka vremenski je prethodio ugovor o izvođenju građevinskih radova koji je M. K. kao vlasnik građevinske zanatske radnje sklopio s M. J. i H. L., radi izvođenja građevinskih radova na njihovom objektu, za što su mu oni isplatili 178.322,25 kn. Budući da M. K. nije izvršio ugovorene radove, M. J. i H. L. protiv njega su prvostupanjskom sudu podnijeli tužbu radi raskida ugovora o izvođenju građevinskih radova i povrata isplaćenog iznosa. Presudom na temelju priznanja prvostupanjskog suda broj: Pl-14551/99 od 28. prosinca 1999. raskinut je navedeni ugovor o izvođenju građevinskih radova te je naloženo M. K. vratiti M. J. i H. L. iznos od 178.322,25 kn. Međutim, M. K. im nije vratio taj iznos, zbog čega su M. J. i H. L. podnijeli 17. veljače 2003. prvostupanjskom sudu tužbu protiv M. K. i podnositeljice radi utvrđenja ništavim darovnog ugovora 28. listopada 1999. i aneksa tog ugovora od 3. prosinca 1999.

Presudom prvostupanjskog suda broj: P-3683/08-50 od 30. listopada 2009. odbijen je tužbeni zahtjev M. J. Prema stajalištu prvostupanjskog suda sporni ugovor o darovanju nije protivan Ustavu, prisilnom propisu ili moralu društva.

Međutim, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1067/10-2 od 23. ožujka 2010. prihvaćena je žalba tužiteljice, ukinuta je navedena presuda prvostupanjskog suda i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev M. J., odnosno utvrđeni su ništavima darovni ugovor i aneks tog ugovora. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, na odluku M. K. o darovanju njegovog dijela zajedničkog stana podnositeljici bitno je utjecala nedopuštena pobuda. Naime, on je tim darovanjem želio onemogućiti tužiteljicu i njezinog sada pokojnog supruga da naplate njihovu tražbinu.

Protiv prvostupanjske presude M. K. i podnositeljica podnijeli su žalbe. U svojoj žalbi podnositeljica je istaknula: „Sankcija za postupanje dužnika na štetu vjerovnika, pa i sklapanje besplatnih pravnih poslova znajući da nanosi štetu vjerovniku sankcionirano je zakonom, i to odredbama članaka 66. do 70. (prije člancima 280. do 285.) Zakona o obveznim odnosima i za predmetno ponašanje je predviđena mogućnost pobijanja predmetnih ugovora pod uvjetima i u rokovima određenim predmetnim odredbama, te za isto postupanje nije predviđena mogućnost utvrđivanja ništavosti. (...)
Drugim riječima, to bi značilo da svaki vjerovnik koji propusti rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika, u slučajevima kada smatra da je takva radnja poduzeta, uvijek može iz istih tih razloga zatražiti od suda utvrđenje ništavosti ugovora tvrdeći da su isti sklopljeni uz nedopuštenu ponudu, što je apsolutno nedopustivo, a i protivno važećoj sudskoj praksi, uključujući praksu Vrhovnog suda RH. Dokaz: presuda Vrhovnog suda Rev 611/04-2 od 30.11.2005., presuda Vrhovnog suda broj Rev-2620/94 od 16.02.1995. ... presuda VS RH Rev 3110/95 od 13.12.1995. ...“

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe M. K. i podnositeljice i potvrđena je prvostupanjska presuda. Protiv drugostupanjske presude podnositeljica je 3. travnja 2012. podnijela tzv. „izvanrednu“ reviziju.

Osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedopuštena revizija podnositeljice. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda istaknuto je: „Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije po čl. 392.b Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 – dalje: ZPP) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine', broj 57/11), te ocijenilo da je revizija nedopuštena po čl. 392.b st. 2. ZOO jer u reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose. Zato je valjalo odbaciti reviziju i riješiti kao u izreci.“

Ustavni sud u svojoj ocjeni ističe da je u konkretnoj pravnoj stvari podnositeljica u „izvanrednoj“ reviziji navela da je podnosi na temelju članka 382. stavka 2. točke 2. ZPP-a, jer su odluke nižestupanjskih sudova utemeljene na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda zauzetim (u istovrsnom predmetu) u presudi broj: Rev 2620/1994-2 od 16. veljače 1995. U toj je presudi navedeno:

„Odredbom čl. 280. Zakona o obveznim odnosima propisano je da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kad je nastalo može pobijati radnju svoga dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. A smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako njezinim izvršenje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja koje su pretpostavke u ovom slučaju sasvim sigurno ispunjene.
Odredbom čl. 284. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ako sud usvoji tužbeni zahtjev pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo toliko koliko je potrebno za ispunjenje njegovog potraživanja.
Dakle, u pravnoj primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima je regulirano pitanje pobijanja dužnikovih pravnih radnji pravni posao između dužnika i treće osobe koji je predmet pobijanja se ne poništava već pobijanje ide samo za tim da se ograniči djelovanje pravnog posla i time otkloni štetni učinak u odnosu na vjerovnika. Treća se osoba pak može osloboditi takvog ograničavanja pravnog posla ako plati vjerovniku ono što mu dužnik duguje.
P
rema tome pogriješili su nižestupanjski sudovi kada su poništili ugovor o darovanju kojim je osujećeno namirenje vjerovnika, pa je u odnosnom dijelu valjalo usvojiti reviziju tuženika i učinke pravnog posla u pravnoj primjeni materijalnog prava i u granicama tužbenog zahtjeva u odnosu na vjerovnika samo otkloniti i to u granicama potrebnim radi namirenja vjerovnikovog potraživanja.“

Pri tome je podnositeljica navela da je istovjetno pravno shvaćanje izneseno i u drugim odlukama Vrhovnog suda i to broj: Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999., broj: Rev 611/04-2 od 30. studenoga 2005., i broj: Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009., čiji je sadržaj u reviziji citirala.

U svojoj je reviziji istaknula da je predmet spora u konkretnom slučaju osporavanje pravnih radnji dužnika poduzetih na štetu vjerovnika te da sankcija za pravne radnje dužnika poduzete na štetu vjerovnika nije (potpuni) gubitak njihovog pravnog učinka zbog nedopuštenosti pobude iz kojih su poduzete, niti je sankcija za te pravne radnje ništavost – kako je propisano člancima 53. i 103. Zakona o obveznim odnosima. Suprotno tome, zakonodavac je u člancima 280. do 285. ZOO-a propisao da takve pravne radnje gube učinak isključivo u odnosu na vjerovnika koji je u propisanom roku podnio nadležnom sudu tužbu radi njihova pobijanja, i to samo u mjeri potrebnoj za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.

Iz obrazloženja presuda Vrhovnog suda broj: Rev 2620/1994-2 od 16. veljače 1995., Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999. i Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009. razvidno je da su sporovi o kojima je njima odučeno vođeni u svrhu pobijanja dužnikovih pravnih radnji, a radi utvrđenja ništavim ugovora o darovanju sklopljenog između dužnika i trećih osoba. Za razliku od njih, spor o kojem je odlučeno presudom broj: Rev 611/04-2 od 30. studenoga 2005., vođen je radi utvrđenja ništavim ugovora o kupoprodaji nekretnina.

U obrazloženju presude Vrhovnog suda broj: Rev 1342/1998-2 od 11. studenoga 1999. istaknuto je: „Stajalište prvostupanjskog suda da je ugovor o darovanju sklopljen na štetu darodavateljevih vjerovnika ništav, je pogrešno. Pobijanje takvog ugovora uređeno je naime na poseban način odredbama čl. 280. do 285. ZOO. U smislu odredbe čl. 284. ZOO pobijani pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan, već on gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja. Zato protutužitelji ne mogu uspjeti s paulijanskom tužbom kojom traže utvrđenje ništavosti pobijanog darovnog ugovora.“

U obrazloženju presude Vrhovnog suda broj: Rev 1278/07-2 od 7. listopada 2009. istaknuto je: „Ovaj sud nalazi da je drugostupanjski sud pravilno presudio kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim predmetnog ugovora time da ne prihvaća u potpunosti razloge navedene u toj odluci. Naime, kako je prvostupanjski sud kao nedopuštenu pobudu utvrdio što je dužnik, a da bi izbjegao prisilnu naplatu svog dugovanja prema tužitelju, darovao II-tuženiku svoje nekretnine, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz tog razloga predmetni ugovor nije ništav, već se takav ugovor sklopljen s trećima na štetu vjerovnika može pobijati prema odredbama čl. 280. do čl. 285. ZOO-a.
Naime, u smislu odredbe čl. 284. ZOO-a pravni posao dužnika i treće osobe nije pravno nevaljan (pa ni pobojan kako pogrešno utvrđuje drugostupanjski sud) već gubi učinak prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih tražbina.
To ne znači ujedno da se time isključuje tužiteljevo pravo za utvrđenje ništavim predmetnog darovnog ugovora, pa i na temelju odredbe čl. 53. st. 3. ZOO-a, no ne na temelju takvog činjeničnog supstrata koji je utvrđen u ovom postupku, a što predstavlja sadržaj zahtjeva iz odredbe čl. 280. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu bez obzira kada je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.“

Podnositeljica je u reviziji jasno prigovorila da su nižestupanjski sudovi bez iznošenja i obrazlaganja pravno relevantnih razloga odstupili od navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda. Posebno je istaknula da ako se pobijana odluka održi na snazi najozbiljnije se ugrožava jedinstvena primjena zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, a i dovodi u pitanje dosadašnja sudska praksa i pravni poredak u cijelosti. Kada bi se održao na snazi pobijani stav drugostupanjskog suda, to bi značilo da svaki vjerovnik koji propusti rok za podnošenje tužbe radi pobijanja pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika (što se u konkretnom slučaju dogodilo), uvijek može iz istih tih razloga, odnosno uz tvrdnju da je dužnik poduzeo predmetni pravni posao da bi vjerovnika onemogućio u ostvarenju svojih prava, zatražiti od suda utvrđenje ništavosti takvog pravnog posla tvrdeći da je on sklopljen uz nedopuštenu pobudu, što je apsolutno nedopustivo, a i protivno važećoj sudskoj praksi, uključujući praksu Vrhovnog suda RH.

Slijedom navedenoga, Ustavni sud smatra da je iz sadržaja podnositeljičine revizije razvidno da se ona podnosi zbog neobrazloženog odstupanja nižestupanjskih sudova od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda prethodno zauzetog u istovrsnim predmetima. Takvim odstupanjem vrši se zahtjev za jedinstvenom primjenom prava u istovrsnim predmetima, koju osigurava Vrhovni sud na temelju članka 116. stavka 1. Ustava.

Nadalje, iz sadržaja podnositeljičine revizije razvidno je da odluka u konkretnom slučaju ovisi o rješenju postavljenog materijalnopravnog pitanja. Pri tome je podnositeljica naznačila mjerodavni propis.

U takvim je okolnostima Vrhovni sud ocijenio da podnositeljičina „izvanredna“ revizija nije dopuštena jer: „... u reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose.“

Iz sadržaja članka 382. stavka 2. ZPP-a razvidno je da je smisao „izvanredne“ revizije rješenje materijalnopravnog ili postupovonopravnog pitanja važnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojem ovisi odluka u pojedinom konkretnom slučaju. Stoga je objektivni (i primarni) cilj revizije propisane člankom 382. stavkom 2. ZPP-a zaštita koja se postiže osiguranjem ravnopravnosti građana tako da se pravo primjenjuje jedinstveno u istovrsnim slučajevima.

Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije izvršio člankom 116. stavkom 1. Ustava propisanu zadaću osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je bez ispitivanja navoda i razloga revizije „prihvatio“ da nižestupanjski sudovi sude protivno njegovom pravnom shvaćanju prethodno zauzetom u istovrsnim predmetima, a da pri tome nisu ni naveli ni obrazložili dostatne i pravno relevantne razloge za to odstupanje.

Time Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije poštovao svoju pozitivnu obvezu osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Povreda te pozitivne obveze istodobno je dovela u pitanje Ustavom zajamčena prava podnositeljice.

Tvrdnjom da podnositeljica nije u reviziji određeno postavila pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela Vrhovni sud je implicitno iznio stajalište da podnositeljičina „izvanredna“ revizija nije udovoljila formalnim zahtjevima. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud mjerodavni postupovni propis tumačio i primijenio na način koji je suprotan legitimnom cilju zbog kojeg je njime propisano ograničenje u pogledu dopuštenosti „izvanredne“ revizije i koji za svoju posljedicu ima ustavnopravno neprihvatljive učinke za podnositeljicu, jer joj je zbog toga pravno sredstvo koje je imala pravo podnijeti ostalo nedjelotvorno.

Ustavni sud zato smatra da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena sama bit podnositeljičina prava na djelotvorno pravno sredstvo, kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite