Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

12.12.2016

Povreda prava vlasništva kod oduzimanja vozila bez pravne osnove

Pitanje oduzimanja pokretnina (najčešće vozila) u upravnim i kaznenim postupcima, te pitanje prava na naknadu za takvo oduzimanje (ako pravna osnova kasnije otpadne), u sudskoj praksi je jasno. No, posebno je pitanje kako postupiti u slučajevima tranzicijsko-ratne prirode u kojima je do oduzimanja došlo bez pravne osnove. Stoga prikazujemo dvije odluke Ustavnog suda kojima je utvrđeno kako razmatrati takve tužbene zahtjeve.

Oduzimanje vozila na temelju nepostojećeg kaznenog postupka

U predmetu U-III-1897/2014 ustavna tužba podnositelja (vlasnika kamiona s prikolicom) usvojena je 18. svibnja 2016.

U parničnom postupku podnositelj je od tuženice (Republike Hrvatske) zahtijevao da mu vrati u posjed vozila kojih je on vlasnik te da se tuženica "može osloboditi ove obveze ukoliko tužitelju isplati iznos od 116.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama prema propisanoj stopi tekućima od presuđenja do isplate".

U sudskom postupku utvrđeno je da je podnositelju 16. kolovoza 1993., od strane Vojne policije oduzeto teretno vozilo s prikolicom, koje su njegovo vlasništvo. Tom prilikom sastavljena je Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta te je sačinjen Zapisnik o stanju vozila od 18. kolovoza 1993. U Potvrdi je navedeno da se vozila oduzimaju na temelju članka 211. stavka 4. u vezi s člancima 151. i 154. Zakona o krivičnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 38/93, 25/94, 28/96 i 110/97, u nastavku: ZKP/91).

S tim u vezi prvostupanjski sud je zaključio: "Iz tih odredbi ZKP-a proizlazi da su tužitelju predmetna vozila oduzeta zbog osnovane sumnje u počinjenje krivičnog djela. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno, niti je tužena predložila izvođenje dokaza u svrhu utvrđivanja osnovane sumnje za postojanje krivičnog djela. Tužena jedino dostavlja dopis Hrvatskog vijeća obrane Republike Bosne i Hercegovine od 08.08.1993. ... kojim se od Vojne policije Split traži potraga i izuzimanje vozila tužitelja, jer su ista mobilizirana za potrebe HVO-a. Međutim, iz navedenog dopisa ne proizlazi postojanje krivičnog djela koje se navodi kao osnova u Potvrdi o privremenom oduzimanju. (...)." Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da su vozila oduzeta bez pravne osnove.

Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev za predaju posjeda, ali je primjenom članka 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 75/93) usvojio tužbeni zahtjev za naknadu vrijednosti oduzetih vozila, utvrdivši "da su tužitelju vozila oduzeta bez valjane pravne osnove, tj. nepravilnim radom djelatnika Uprave vojne policije Rogoznica, te je tužena dužna tužitelju naknaditi štetu po općim pravilima obveznog prava".

U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete, prvostupanjski sud je utvrdio da je taj zahtjev podnositelj postavio "kao eventualnu kumulaciju u smislu čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku", te je stoga "ovaj zahtjev vezan uz stvarnopravni zahtjev i o njemu sud odlučuje tek kad ustanovi da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan".

Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositelja utvrdivši da je prvostupanjski sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva za povrat vozila, a preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete odbijen je uz prihvaćanje žalbe tuženice, uz sljedeće obrazloženje: "... međutim pogrešno je sud prvog stupnja ocijenio da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete kao eventualnu kumulaciju u smislu čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ... Kada je tužitelj postavio tužbeni zahtjev kao facultas alternativa prema odredbi čl. 409. Zakona o obveznim odnosima, a sud ga je odbio sa zahtjevom za povrat stvari to sud nije mogao odlučivati o visini isplate vrijednosti stvari budući facultas alternativa nije tužbeni zahtjev već građansko pravna ponuda ... Stoga sud prvog stupnja nije mogao odlučivati o novčanoj ponudi kada je već odbio zahtjev za ispunjenje činidbe."

Ustavni sud je, polazeći od navoda podnositelja, ustavnu tužbu razmotrio u odnosu na povredu ustavnog jamstva prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava.

U parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom odlučivalo se o tužbenom zahtjevu podnositelja protiv Republike Hrvatske radi povrata u posjed oduzetih vozila ili isplate naknade štete u visini vrijednosti oduzetih vozila (prema tumačenju prvostupanjskoga suda), odnosno o tužbenom zahtjevu za povrat oduzetih vozila te podredno isplati protuvrijednosti vozila u novcu (ako vraćanje vozila ne bi bilo moguće).

Prvostupanjski sud je utvrdio da su vozila podnositelju oduzeta na temelju mjerodavnih odredbi ZKP-a/91, ali da kazneni postupak protiv podnositelja nikada nije proveden, niti je utvrđeno da bi postojala osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela koja bi bila temelj za oduzimanje vozila. Stoga je riječ o oduzimanju bez pravne osnove. Budući da Republika Hrvatska nije u posjedu vozila, ne može ih niti vratiti, ali podnositelju na temelju članka 13. Zakona o sustavu državne uprave pripada pravo na naknadu štete po općim pravilima obveznog prava.

Suprotno tome, drugostupanjski sud potvrdio je utvrđenje prvostupanjskog suda da je u ovom predmetu riječ o oduzimanju vozila bez pravne osnove, ali je istodobno utvrdio da nije osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete jer ga podnositelj nije ni postavio. Podnositelj je pokrenuo parnični postupak radi povrata stvari tužbom vlasnika-neposjednika protiv posjednika-nevlasnika, uz facultas alternativu (članak 188. stavak 2. ZPP-a) kojom je tražio da mu tuženica umjesto oduzetih vozila isplati njihovu protuvrijednost u novcu. Dakle, drugostupanjski sud odbio je tužbu podnositelja u tom dijelu jer je utvrdio da podnositelj nije zahtijevao isplatu naknade štete "kao eventualnu kumulaciju", već je "tužitelj postavio tužbeni zahtjev kao facultas alternativa prema odredbi čl. 409. Zakona o obveznim odnosima ... to sud nije mogao odlučivati o visini isplate vrijednosti stvari budući facultas alternativa nije tužbeni zahtjev već građansko pravna ponuda i tu ponudu sud unosi u izreku presude ako usvoji zahtjev za ispunjenje činidbe prema odredbi čl. 327. ZPP, ali o toj ponudi sud nema ovlasti ni raspravljati ni odlučivati".

Ustavni sud je u okvirima svoje nadležnosti utvrdio da u konkretnom slučaju nadležni drugostupanjski sud nije ni pokušao sagledati učinke svoga tumačenja odnosno primjene prava na osobnu situaciju podnositelja u svjetlu ustavnog i konvencijskog jamstva zaštite vlasništva. Taj je sud ignorirao ustavni i konvencijski zahtjev za postizanjem pravedne ravnoteže između općeg interesa države i zaštite imovinskih prava podnositelja. Osim toga, okolnosti konkretnog slučaja očito su zahtijevale sagledavanje podnositeljeve osobne situacije u cjelini, kao i njegova tužbenog zahtjeva u svjetlu razloga zbog kojih je podnositelj potražio pravnu zaštitu svojih nespornih vlasničkih prava pred sudom. Te je zahtjeve i jasne razloge drugostupanjski sud ignorirao. On je interpretirao podnositeljev tužbeni zahtjev uz potpuno zanemarivanje osnovnog pravila pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava: da je svrha sudske zaštite jamčiti pojedincima prava koja su provediva u praksi i djelotvorna, a ne ona koja su teorijska ili prividna (iluzorna).

Stoga je Ustavni sud utvrdio da je osporenom drugostupanjskom presudom podnositelju povrijeđeno pravo vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava), te ju je ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Oduzimanje vozila u carinskom postupku (nezakoniti uvoz ukradenog vozila)

U predmetu broj: U-III-36100/2009 ustavna tužba usvojena je odlukom od 4. studenoga 2014., također zbog povrede prava vlasništva.

U tom slučaju podnositelju je policija uvezeno osobno vozilo privremeno oduzela 1. rujna 1992. u policijskoj operativnoj akciji koja je imala za cilj "presjeći lanac preprodaje ukradenih vozila" koja se provodila tijekom 1992. godine. Oduzimanje je izvršeno na temelju članka 201. stavka 4. u vezi s člancima 142. i 145. Zakona o krivičnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i 91/92), koji je u to vrijeme bio na snazi.

Nakon toga, Policijska uprava Županje podnijela je zahtjev Komisiji za carinske prekršaje Carinarnice Osijek za pokretanje prekršajnog postupka protiv podnositelja zbog prekršaja iz članka 351. stavka 1. u vezi sa stavkom 3. Carinskog zakona (Narodne novine broj 53A/91, 33/92, 40/92, 61/92, 26/93, 60/93, u nastavku: CZ). Naime, operativnim radom utvrđeno je da je vozilo uvezeno ilegalno u granično područje Republike Hrvatske, a potom kod Policijske uprave Županja registrirano na temelju krivotvorene dokumentacije koju je priložio podnositelj. Nakon pokretanja prekršajnog postupka, 16. studenoga 1992., Carinarnica Osijek izdala je "naredbu za privremeno oduzimanje vozila". Naredba je dostavljena HAK-u, AMD "Slavonac" iz Osijeka, a u njoj je bilo navedeno da prije okončanja prekršajnog postupka vozilo mora preuzeti Policijska uprava Županja te ga staviti pod carinski nadzor. Taj je prekršajni postupak protiv podnositelja kasnije obustavljen "jer okrivljeni nije počinio prekršaj“. Ujedno je osobno vozilo oduzeto na temelju članka 357. stavka 1. Carinskog zakona.

Podnositelj se žalio protiv izrečene zaštitne mjere oduzimanja vozila, no, žalba je odbijena rješenjem Republičkog vijeća za prekršaje od 31. kolovoza 1993.

Nakon pravomoćnog okončanja prekršajnog postupka u kojem je utvrđeno da podnositelj nije počinio carinski prekršaj, Općinsko državno odvjetništvo u Županji podnijelo je 5. listopada 1993. optužni prijedlog protiv podnositelja i dr., radi sumnje da je počinio kaznena djela krivotvorenja isprava iz članaka 208. stavka 1. i 206. stavaka 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (Narodne novine broj 32/93 - počišćeni tekst i 28/96). Presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 5. travnja 2002. podnositelj je oslobođen optužbe, a presudom Županijskog suda u Vukovaru broj: Kž-2755/02 od 23. listopada 2002. preinačena je navedena presuda i optužba protiv podnositelja odbijena je zbog apsolutne zastare kaznenog progona.

Nakon okončanja kaznenog postupka, podnositelj je s uspjehom podnio zahtjev za povrat vozila te je sudskim rješenjem od 1. travnja 2003. riješeno da se vozilo, "privremeno oduzeto 1. rujna 1992. od strane Policijske uprave Županja", vrati podnositelju, s obrazloženjem da je vlasništvo na njemu stečeno u dobroj vjeri pa "ne postoje razlozi za oduzimanje predmeta" u smislu članka 138.c Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02; u nastavku: ZKP/97). To je rješenje pravomoćno potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj: Kž-113/03 od 13. svibnja 2003.

Na temelju tog sudskog rješenja podnositelj je pokrenuo ovršni postupak za povrat vozila, koji je sudskim rješenjem od 25. rujna 2006. obustavljen i to stoga "što je za predmetna vozila izrečena zaštitna mjera trajnog oduzimanja u korist Republike Hrvatske temeljem čl. 357 st. 1 Carinskog zakona."

Podnositelj je u međuvremenu, 8. rujna 2003., podnio Općinskom sudu u Županji tužbu protiv Republike Hrvatske radi predaje u posjed vozila uz isplatu naknade štete. Prvostupanjski sud odbio je 28. prosinca 2005. tužbeni zahtjev podnositelja jer ne postoji protupravno postupanje Republike Hrvatske prema podnositelju te nema pravnog osnova za povrat vozila. To je potvrdio i drugostupanjski sud. Vrhovni sud odbio je 21. srpnja 2009. (Rev-870/06-2) kao neosnovanu reviziju podnositelja utvrdivši da su sudovi "pravilno ocijenili da navedena vozila nisu oduzeta protupravno, već na temelju pravomoćnog rješenja donesenog na osnovi izričite odredbe Carinskog zakona (čl. 357. st. 1.) te stoga nije od odlučnog značaja što su ista vozila pravomoćnim rješenjem (Kv-49/03 od 1. travnja 2003. godine) vraćena s obrazloženjem da su ih stekli u dobroj vjeri. Naime, tim vozilima počinjen je carinski prekršaj jer su uvezena bez prijavljivanja carinarnici, pa se ista sukladno odredbi čl. 360. st. 1. Carinskog zakona mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo počinitelja prekršaja."

Ustavni sud je utvrdio da je došlo do povrede prava vlasništva podnositelja. Prvo je utvrdio da je oduzimanje vozila u konkretnom slučaju bila mjera poduzeta u rujnu 1992. radi provedbe zabrane ilegalnog uvoza automobila iz inozemstva na područje Republike Hrvatske s krivotvorenim dokumentima. Poduzeta mjera nedvojbeno je značila oduzimanje podnositeljeve imovine, ali je u konkretnim okolnostima to oduzimanje bilo sastavni dio postupka državne kontrole korištenja takvih automobila u Republici Hrvatskoj. Prema tome, na ovaj slučaj primjenjuje se treće pravilo o vlasništvu, to jest pravilo o kontroli korištenja imovine u smislu članka 50. stavka 2. Ustava. Budući da i Ustav ovlašćuje državu da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila korištenje imovine u skladu s općim interesom, mjera oduzimanja vozila nedvojbeno je predstavljala zakonito miješanje države u podnositeljevo vlasništvo. Poduzeta mjera imala je pravnu osnovu: članak 357. stavak 1. CZ-a. Mjera je imala i legitimni cilju javnom interesu: sprečavanje nekontroliranog ilegalnog uvoza vozila iz inozemstva (to jest, uvoza bez prijave carinarnici) na područje Republike Hrvatske s krivotvorenim dokumentima.

Neovisno o tome, budući da treće pravilo o kontroli korištenja imovine uvijek treba tumačiti u svjetlu općeg jamstva vlasništva propisanog u članku 48. stavku 1. Ustava, također mora postojati, s obzirom na prisilno izvršenje zabrane uvoza takvih vozila na područje Republike Hrvatske, razuman odnos između mjere koju su nadležna tijela primijenila da bi postigla legitimni cilj u općem interesu i zaštite prava podnositelja na mirno uživanje njegovog vlasništva. Drugim riječima, Ustavni sud mora utvrditi je li postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općega interesa zajednice (u konkretnom slučaju, zaštite interesa Republike Hrvatske u smislu članka 50. stavka 2. Ustava) i zahtjeva zaštite podnositeljeva prava vlasništva. Da bi oduzimanje imovine bilo opravdano pod uvjetima iz članka 50. stavka 2. Ustava, dostatno je da bude ispunjen zahtjev iz tih odredaba i da nadležna državna tijela postignu pravednu ravnotežu između interesa države i pogođenog vlasnika. Postizanje pravedne ravnoteže ovisi o mnogo čimbenika, a ponašanje vlasnika imovine, uključujući stupanj propusta ili pažnje koji je pokazao, jedan je element u ukupnosti okolnosti koje treba uzeti u obzir. Sukladno tome, Ustavni sud mora razmotriti jesu li provedeni postupci u ovom slučaju bili takvi da su omogućili, između ostalog, razumno uzimanje u obzir stupnja propusta ili brige podnositelja kao vlasnika oduzetog automobila prilikom kršenja zakona koje je nesumnjivo nastupilo.

Ustavni sud prvo primjećuje da su sudovi u konkretnom slučaju bili suočeni s nužnošću tumačenja više pravnih osnova vezanih uz oduzimanje podnositeljeve imovine: od obveze njezina privremenog oduzimanja od policije po odredbama ZKP-a i privremenog stavljanja pod carinski nadzor, do obveze trajnog oduzimanja podnositeljeve imovine po odredbama Carinskog zakona, ali i obveze njezina vraćanja po ZKP-u ako se sudski utvrdi da ne postoje razlozi za njezino oduzimanje. Nadležni sudovi sva tri stupnja u takvoj su se situaciji priklonili primjeni carinskog zakonodavstva (članka 357. stavka 1. CZ-a), s obrazloženjem da je jedina pravno relevantna činjenica to što je carinski prekršaj počinjen. Stoga se, prema ocjeni sudova, vozilo podnositelju mora oduzeti u korist države unatoč tome što prekršaj nije učinio podnositelj, nego je bila riječ o objektivnom kršenju zakona. Dobra vjera podnositelja prilikom stjecanja te imovine tu nije pravno relevantna, a nije relevantno ni pravomoćno i izvršno sudsko rješenje kojim se nalaže vraćanje oduzete imovine u posjed tužitelju.

U okvirima svoje nadležnosti Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu ni pokušali sagledati učinke svoga tumačenja odnosno primjene mjerodavnog prava na osobnu situaciju podnositelja u svjetlu ustavnog jamstva zaštite vlasništva. Neovisno o jasnom i nedvojbenom općem interesu države da kontrolira korištenje ilegalno uvezenih vozila, osporenom mjerom podnositelju je nametnut prekomjerni teret jer mu vozilo nije vraćeno u posjed, a za njegovo oduzimanje nije dobio ni naknadu štete, unatoč tome što je vozilo kupio u dobroj vjeri i što sam nije sudjelovao u nezakonitim aktivnostima. Suprotno tome, država se u konkretnoj situaciji pojavila u dvije uloge: kao čuvar općeg interesa zbog kojeg je podnositelju vozilo oduzela, a istodobno i kao krajnji korisnik tog istog vozila. Proizlazi da je od oduzimanja podnositeljeva vozila na kraju jedinu korist imala sama država koja je podnositeljevo vozilo zadržala u posjedu i pretvorila ga u svoje vlasništvo (vozilo je na kraju završilo na korištenju Istarske županije), a da podnositelju za to nije priznala nikakvu novčanu naknadu. Nadležni sudovi zasnovali su svoje presude na članku 357. stavku 1. CZ-a, koji je nalagao obvezu obligatornog oduzimanja robe ako je ona bila predmet prekršaja i ako je prekršaj učinio vlasnik te robe ("učinitelj prekršaja"), koje pretpostavke nisu postojale u konkretnom slučaju (ovdje je podnositelj bio vlasnik vozila, ali ne i počinitelj carinskog prekršaja).

Zaključno, presuđujući da podnositelj ustavne tužbe nema pravo (barem) na naknadu štete u visini vrijednosti vozila kakva je ona bila u vrijeme njegova oduzimanja, Ustavni sud je ocijenio da su nadležni sudovi posegnuli za tumačenjem mjerodavnog prava koje je dovelo do ustavnopravno neprihvatljivih učinaka na štetu podnositelja. Sudovi su ovom slučaju pristupili jednostrano jer su uzeli u obzir samo činjenicu da je kršenje zakona nesumnjivo nastupilo, a potpuno su zanemarili (također nespornu) činjenicu da je u prethodnim upravnim i sudskim postupcima višekratno utvrđeno i potvrđeno da je podnositelj vozilo kupio u dobroj vjeri i da mu je pravomoćnom sudskom odlukom priznato pravo na povrat vozila u posjed. Na taj su način sudovi ignorirali ustavni zahtjev za postizanjem pravedne ravnoteže između općeg interesa države i zaštite imovinskih prava podnositelja. U okolnostima konkretnog slučaja, koje su očito zahtijevale sagledavanje podnositeljevog slučaja u cjelini i u svjetlu njegovih osobitih okolnosti, sudovi su postupili formalistički, tumačeći pravo isključivo u korist države, a na štetu imovinskih prava podnositelja ustavne tužbe. Takav je pristup suđenju s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, neprihvatljiv.

Zaključno

Osim navedenih predmeta koji su značajni za zaštitu prava vlasništva kod posizanja države u imovinu građana kod provedbe nadzornih postupaka bilo u okviru kaznenih ili carinsko-prekršajnih postupaka, važno je istaknuti i stajališta Europskog suda za ljudska prava iz predmeta Napijalo protiv Republike Hrvatske (presuda od 13.11.2003., zahtjev br. 66485/01), u kojem je podnositelju oduzeta putovnica te zbog toga nije mogao putovati. Razmatrajući razmjernost mjere oduzimanja putovnice i njezine nužnosti u demokratskom društvu, ESLJP je zaključio: "U odnosu na razvoj predmeta i ishod građanskog postupka za povrat putovnice, Sud bilježi kako podnositelj zahtjeva nikad nije bio optužen za bilo kakav carinski prekršaj i da je taj vid građanskog postupka završio kad mu je policija vratila putovnicu. S tim u svezi Sud ne nalazi nikakvo opravdanje za odbijanje Carinske uprave da vrati putovnicu podnositelja zahtjeva ili za odbijanje Općinskog suda u Zagrebu zahtjeva podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere, što je oboje dovelo do trajnog oduzimanja putovnice podnositelja zahtjeva i trajnog miješanja u njegovo pravo na slobodu kretanja. U odnosu na naprijed navedeno, Sud nalazi kako miješanje u slobodu kretanja podnositelja zahtjeva nije bila mjera „potrebna u demokratskom društvu“ razmjerna s ciljevima koje se slijedi."

Dakle, pouka svim tijelima koja oduzimaju imovinu u takvim postupcima jest da pozorno paze postupaju li sukladno zakonskim odredbama, te da uvijek (u pravilu) kada osnova za oduzimanje otpadne, postoji obveza za povrat oduzete imovine ili naknadu štete (ako je u međuvremenu propala dok je bila po nadzorom države).

dr. sc. Robert Peček


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite