Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

27.2.2017

Sloboda izražavanja u nekim specifičnim situacijama

Ustavom zajamčena sloboda mišljenja i izražavanja misli, koja u sebi sadrži i slobodu primanja i širenja informacija, nema značenje apsolutne slobode, već je podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom. U radu se prikazuju dva slučaja koji se odnose na postupak otkaza zviždaču u trgovačkom društvu i na slučaj nedopuštenog ponašanja na nogometnoj utakmici.

Člankom 38. Ustava Republike Hrvatske zajamčena je sloboda mišljenja i izražavanja misli koja obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih medija kao i slobodu govora i javnog nastupa.

Člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Međutim, budući da ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, "ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti."

To su ustavne i konvencijske granice u okviru kojih treba uvijek razmatrati sve predmete koji se odnose na slobodu izražavanja.

Zviždač

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-651/12 od 25. travnja 2012. prihvaćena je revizija tuženika (poslodavca) i preinačene su presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-2721/01 od 14. travnja 2008. (u nastavku: prvostupanjska presuda) i Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-1440/11-4 od 28. prosinca 2011. (u nastavku: drugostupanjska presuda) te je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje ništavosti redovnog ugovora o radu, povrat na rad i isplatu neisplaćenih plaća.

Podnositelju (tužitelju, pilotu) otkazan je ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja koje se sastoji u istupanju podnositelja u tisku i to putem tri izjave objavljene u dnevnim listovima 2001. godine, kojima je podnositelj javnost upoznao sa stanjem sigurnosti u njegovoj kompaniji i politikom zapošljavanja nadležnih direktora.

Pozivom na članak 106. stavak 1. točku 3. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01, u nastavku: ZoR), direktor tuženika donio je 25. travnja 2001. odluku kojom je podnositelju otkazan Ugovor o radu. Nakon provedenog opsežnog dokaznog postupka prvostupanjski sud donio je presudu kojom je utvrđena ništavost odluke o otkazu ugovora o radu od 25. travnja 2001., te je naloženo tuženiku vratiti podnositelja na posao, na radno mjesto pilota. Prvostupanjski sud utvrdio je da su u konkretnom slučaju ispunjeni razlozi za otkaz ugovora o radu propisani člankom 106. stavkom 1. točkom 3. ZoR-a, međutim, sud temelji svoju odluku na činjenici da tuženik nije prije odluke o otkazu Ugovora o radu pisano upozorio podnositelja na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja obveza, što je bio dužan učiniti prema članku 63. Pravilnika o radu tuženika. Drugostupanjski sud potvrdio je stajalište prvostupanjskog suda. Vrhovni sud usvojio je reviziju tuženika, preinačio presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i odbio tužbeni zahtjev podnositelja. Vrhovni sud utvrdio je da propust tuženika prilikom otkazivanja ugovora o radu u konkretnom slučaju nije takvog karaktera da bi sporni otkaz bio nedopušten i nezakonit.

Ocjena Ustavnog suda

Ustavi sud je u odluci broj: U-III-1142/2013 od 1. prosinca 2014., prije svega, istaknuo da ustavom zajamčena sloboda mišljenja i izražavanja misli, koja u sebi sadrži i slobodu primanja i širenja informacija, nema značenje apsolutne slobode, već je podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom.

Pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići i je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu". Temeljna načela u tom smislu utvrđena su u praksi ESLJP-a, a nastavno se navodi njihov sažetak iz predmeta Guja protiv Moldavije (presuda, veliko vijeće, 12. veljače 2008., zahtjev br. 13277/04):

"(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak te za ispunjenje svakog pojedinca. Sukladno stavku 2. istog, članak 10. je primjenjiv ne samo na 'informacije' ili 'ideje' koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtjeva pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema 'demokratskog društva'. Kao što je navedeno u članku 10. ova je sloboda podložna iznimkama, koje ... moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena... (ii) Test 'nužnosti' u smislu članka 10, st. 2. implicira postojanje ‘snažne društvene potrebe’. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju postoji li takva potreba, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio neovisni sud. Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se 'ograničenje' pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ona zaštićena člankom 10. (iii) U izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti, zadaća Suda nije zauzimanje uloge nadležnih domaćih organa, već ispitivanje odluka koje su oni donijeli u skladu sa svojim ovlastima, a u svezi s člankom 10. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje je li tužena država postupala razumno, pažljivo i u dobroj vjeri; ono što Sud mora utvrditi jest je li miješanje o kojemu je riječ 'razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti' i jesu li razlozi koje navode nacionalne vlasti kako bi ga opravdale 'mjerodavni i dostatni'. Pri tome se Sud mora uvjeriti da su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članku 10. i, štoviše, da se ti standardi osnivaju na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica ..."

Nadalje, Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio relevantnima, mutatis mutandis, pravna stajališta koja su navedena u predmetu ESLJP-a Balenović protiv Hrvatske (2009.).

Na navedenim pravnim stajalištima svoje odluke temelje nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud koji je u presudi u tom smislu naveo: "U pravu je sud u drugostupanjskoj presudi kada iznosi da građani imaju ustavno pravo na slobodu izražavanja i širenju informacija ... Međutim, navedeni otkaz Ugovora o radu tužitelju zbog navedenih učina i njihove težine, uz uvažavanje činjenice da je tužitelj u dva navrata, u dvije različite tiskovine s velikom tiražom, iznosio optužbe na strani tuženika kojima sugerira da tuženik zapošljava nestručno letačko osoblje, ne predstavlja miješanje u čl. 10. Konvencije, jer je otkaz bio utemeljen na zakonu u konkretnom slučaju. Ovo stoga što se u konkretnom slučaju treba imati na umu pravo tužitelja na slobodu izražavanja, ali s druge strane treba imati na umu i potrebu zaštite ugleda i prava drugih, a to su poslovni ugled i interesi tuženika. U konkretnom slučaju, i bez obračuna štete jasno je da je tužitelj svojim istupima u javnosti putem tiska nanio štetu ugledu tuženika i postupio protivno interesima poslodavca.

Treba imati na umu u konkretnom slučaju i to da je tužitelj zatražio i ishodio intervenciju Državnog inspektorata-Odsjeka za nadzor u području radnih odnosa prije istupa u dnevnom tisku ... glede zapošljavanja radnika odgovarajuće stručne spreme i kvalifikacija kod tuženika, te potom još u nekoliko navrata ... s time da je ovo tijelo provelo nadzor i poduzelo odgovarajuće mjere glede uočenih nepravilnosti, o čemu je i obavijestilo tužitelja. Postavlja se stoga pitanje zbog čega je postojala potreba tužitelja da javnost obavještava putem javnog dnevnog tiska o nalazima Državne inspekcije i takvim istupima sugerira možebitno ugrožavanje sigurnosti putnika u zrakoplovima tuženika, kada su odgovarajuća tijela poduzela potrebne mjere radi otklanjanja nepravilnosti na koje je ukazivao tužitelj.

Člankom 10. Konvencije ne jamči se potpuno neograničena sloboda izražavanja. Tko god koristi tu slobodu 'Ima dužnost i odgovornost', a njihov opseg ovisi o okolnostima slučaja, (tehničkim) sredstvima koja se koriste za širenje informacije i autentičnost informacije. Tužitelj nije bio novinar čija je uloga informiranje i skretanje pozornosti javnosti, te prenošenje informacija i zamisli o stvarima koje se tiču javnosti - nego radnik tuženika koji prema svom poslodavcu ima dužnost lojalnosti, rezerviranosti i diskrecije. Tužitelj je, kada je izražavao svoje mišljenje o tuženiku, koristio sredstva koja imaju širok i trenutan učinak i to dvije dnevne nacionalne novine velikog tiraža. Stoga, s obzirom na prije izneseno, njegovo istupanje u tisku predstavlja zapravo rezultat osobnog nezadovoljstva svojim statusom i napredovanjem kod tuženika, a ne brigom za sigurnost putnika. Zbog toga otkaz tužitelju nije nerazmjeran u odnosu na legitimni cilj koji se nastojao postići, a to je s jedne strane pravo tužitelja na slobodu izražavanja, ali s druge strane i zaštita ugleda i poslovnog interesa tuženika."

Ustavni sud prihvatio je izražena pravna stajališta Vrhovnog suda koji je izvršio vaganje između slobode izražavanja podnositelja, osobito njegovog prava na iznošenje kritike politici zapošljavanja tuženika kao i na iznošenje informacija o navodnim nestručnostima pilota koji zbog toga mogu upravljajući zrakoplovima tuženika ugroziti sigurnost putnika i pravo javnosti da primi te informacije, u odnosu na zahtjev zaštite ugleda i prava drugih, odnosno poslovnog ugleda i interesa tuženika. Naime, nesporno je da odluka o otkazu ugovora o radu podnositelju zbog njegovih istupa u tisku predstavlja miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. stavkom 1. Konvencije i člankom 38. Ustava. Međutim, Ustavni sud prihvaća stajalište Vrhovnog suda da je otkaz ugovora o radu podnositelju bio zakonit jer je podnositelj počinio tešku povredu radne dužnosti koja predstavlja osnovu za otkaz ugovora o radu jer je nanio štetu ugledu i povjerenju tuženika, kod putnika i u poslovnom svijetu, negativnim istupima u tisku postupajući suprotno interesima tuženika, njegovog poslodavca.

Stoga je nedvojbeno da je miješanje "propisano zakonom", i to člankom 106. ZoR-a i da je imalo legitimne ciljeve jer mu je svrha bila zaštititi ugled i prava drugih, u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije, a to su poslovni interesi i ugled tuženika. Stoga, iako je otkaz podnositelju bio najstroža kazna za njegovo ponašanje, Ustavni sud ocjenjuje da miješanje kojemu je prigovoreno nije bilo nerazmjerno u odnosu na legitimni cilj koji se nastojao postići te ga se stoga može smatrati kao "nužnim u demokratskom društvu", u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije.

Nedopušteno ponašanje na nogometnoj utakmici

Presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Jž-188/2016 od 27. siječnja 2016. odbijena je žalba koju je podnositelj podnio protiv presude Prekršajnog suda u Zagrebu broj: PpJ-4877/13 od 8. prosinca 2015. (u nastavku: prvostupanjska presuda), kojom je proglašen krivim za počinjenje djela prekršaja opisanog po članku 4. stavku 1. podstavku 7. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (Narodne novine broj 117/03, 71/06, 43/09 i 34/11, u nastavku: ZoSNŠN), a kažnjivog po članku 39.a stavku 1. točki 2. ZoSNŠN-a. Utvrđeno je da je podnositelj "dana 19. studenog 2013. godine, oko 22,15 sati, u Zagrebu, Maksimirska 128, na stadionu Maksimir, nakon službenog završetka utakmice nogometnih reprezentacija Republike Hrvatske i Republike Island, za vrijeme dok su se na stadionu još uvijek nalazili navijači, uzeo mikrofon i izišao na središnji dio travnjaka, okrenuo se prema gledateljima, te uzviknuo 'Za dom', na što su gledatelji ozdravili sa 'Spremni', iako svjestan da uzvik 'Za dom' uz odzdrav 'Spremni', simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske, te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti, nakon čega je s uzdignutom rukom, ponovno, okrenut prema gledateljima, uzviknuo 'Za dom', na što su gledatelji odgovorili sa 'Spremni', odnosno, isto se ponovilo tri puta, dakle, dobacivao gledateljima poruke, čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti".

Odgovornost podnositelja za počinjenje djela prekršaja opisanog i kažnjivog na temelju odredaba ZoSNŠN-a, prvostupanjski sud obrazložio je, među ostalim, sljedećim: "Prema tome, sve navedene, odnosno, okolnosti samog događaja, dakle, mjesto počinjenja prekršaja, način i komunikacija okrivljenika s gledateljima, ukazuju na to da je okrivljenik, prema gledateljima, na sportskom natjecanju, upućivao poruke čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti, budući se uzvik, odnosno, pozdrav 'Za dom' uz odzdrav 'spremni' koristio kao službeni pozdrav totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske, te je kao takav ukorijenjen kao simbol rasističke ideologije, uz izraženi prezir prema drugim ljudima, zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, te trivijaliziranja žrtava protiv čovječnosti. Nadalje, sam pozdrav 'Za dom', što je činjenica, i koju je okolnost u svojemu izlaganju naveo profesor Josip Jurčević, je stari hrvatski pozdrav zastupljen i ukorijenjen u hrvatskom narodu, budući se može promatrati, kako to isti navodi, s dva aspekta, jedan je smisleni bez povezivanja s povijesnim vremenom, te iz toga aspekta nema nikakve veze sa rasizmom, već se odnosi isključivo na dom, dakle braniti, čuvati dom, te u njemu nema agresivnosti, (...) a druga je dimenzija, povijesna, jer se radi o starom hrvatskom izrazu, koji se koristio u najrazličitijima prigodama i situacijama tako da ga možemo naći u svim vidovima društva (...) te da se uzvik 'Za dom' vrlo često koristio u hrvatskom obrambenom ratu tijekom srbijanske oružane agresije, a također je ovaj pozdrav unesen, zapravo, vezan za niz hrvatskih oružanih postrojbi (...). Također je Josip Jurčević naveo da je NDH, kao i svi totalitarni režimi, koristili sva obilježja i ono što je bilo utjecajno tradicijski u narodu, pa je i izraz 'Za dom' jedan od masovno najutjecajnijih izraza, a službeno najčešće 'Za dom i poglavnika', (...) Međutim, u konkretnom slučaju, pozdrav 'Za dom', od strane okrivljenika, bio upućen gledateljima s ciljem, odnosno, jasno ih je pozvao, tj. poticao, da na njegov pozdrav 'Za dom' odgovore sa 'Spremni, što se, kao službeni pozdrav koristio za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske".

Odlučujući o žalbi podnositelja, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda, potvrdio prvostupanjsku presudu, a u obrazloženju osporene presude naglasio i sljedeće: "U odnosu na navod žalbe da je prvostupanjski sud u provedenom postupku trebao provesti novo vještačenje radi dodatnih pojašnjenja činjenica o značenju uzvika 'Za dom spremni', ukazuje se da je isti neosnovan. To iz razloga što izvedeni dokazi, pa tako i mišljenje vještaka, ne obvezuje sud u pogledu utvrđivanja bitnih činjenica koje čine biće prekršaja, već je ta odluka na sudu koji samostalno i neovisno cijeni vrijednost izvedenog dokaza i donosi odluku o krivnji, držeći se općeprihvaćenih načina odlučivanja. S obzirom da iz iskaza ispitanog vještaka prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, povjesničara i političara, ne proizlazi univerzalan odgovor o prirodi korištenja pozdrava 'Za dom spremni', niti se to može očekivati s obzirom na notornu kompleksnost i višeznačje korištenja tog izraza u različitim hrvatskim povijesnim vremenima, prvostupanjski je sud svoju odluku temeljio na nedvojbeno utvrđenim bitnim činjenicama za konkretni postupak, a to su okrivljenikovo dobacivanje gledateljima, odnosno, uzvikivanje pozdrava 'Za dom', u više navrata putem mikrofona, nakon nogometne utakmice na stadionu, čiji sadržaj, iskazuje i potiče na mržnju na temelju rasne nacionalne, regionalne i vjerske pripadnosti.

Naime, nesporna je činjenica da je navedeni uzvik, bez obzira na njegov prvotni hrvatski književni i pjesnički značaj, korišten i kao službeni pozdrav Ustaškog pokreta i totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske (NDH), koji se nalazio i na svim službenim dokumentima, bilo u izvornom obliku 'Za dom i poglavnika spremni' ili u njegovim skraćenim oblicima 'Za dom spremni' ili 'Za dom', a koji pokret je iznikao iz fašizma, temeljenog između ostalog i na rasizmu, pa time simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije, kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti. Kada se pritom uzme u obzir i činjenica da je praćenje predmetnog nogometnog natjecanja putem elektroničkih medija i opisani govor mržnje bio dostupan širem i neograničenom krugu gledatelja, neosnovano žalitelj ističe da u konkretnom slučaju nije bilo skupine koja bi se mogla diskriminirati navedenim uzvikom pa da nedostaje bitno obilježje prekršaja iz članka 39.a stavka 1. točke 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Nadalje, s obzirom da je Republika Hrvatska od 1. srpnja 2013. godine, punopravna članica Europske unije, čime je prihvatila i cjelokupnu pravnu stečevinu Europske unije, između ostalog, i pravne propise koji se odnose na zaštitu ljudskih prava i prava manjina, to je i prvostupanjski sud dao jasne razloge o tome zašto ne postoji dvojba oko korištenja navedenog uzvika na način i pod okolnostima u kojima ga je koristio okrivljenik, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud. Stoga, izvođenje daljnjih dokaza dodatnim vještačenjem značenja gore navedenog izraza nema pravni značaj niti bi bio mjerodavan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a kako to pogrešno tumači žalitelj."

Ocjena Ustavnog suda

Pri ocjeni Ustavnog suda u odluci broj: U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016. (uz koju je priloženo i izdvojeno mišljenje jednog suca Ustavnog suda) o tome je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići i je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu". Ustavni sud je utvrdio da je do prekršajnog kažnjavanja podnositelja došlo na temelju zakona - ZoSNŠN-a, te da presude sudova koje su osporene u ovom ustavnosudskom postupku predstavljaju miješanje u slobodu izražavanja podnositelja. Međutim, to je miješanje utemeljeno na zakonu i imalo je legitiman cilj. Legitiman cilj kažnjavanja ponašanja kojima se iskazuje ili potiče mržnja na temelju rasne ili druge pripadnosti na sportskim natjecanjima jest zaštita dostojanstva drugih, ali i temeljnih vrijednosti demokratskog društva.

Ustavni sud ističe da sloboda izražavanja sa sobom nosi i dužnosti i odgovornosti. Prekršajno odnosno kazneno zakonodavstvo zadnja je crta obrane vrijednosti društva. Primjena mjerodavnih odredaba ZoSNŠN-a na slučaj podnositelja, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnoga događaja, ne može se smatrati prekomjernim zadiranjem u slobodu podnositelja. Stoga, iako je podnositelju izrečena prekršajna sankcija za njegovo postupanje, naprijed navedena razmatranja dostatna su Ustavnom sudu za zaključak da miješanje kojemu je prigovoreno nije bilo nerazmjerno u odnosu na legitimni cilj koji se nastojao postići.

U odnosu na navode podnositelja da je bio diskriminiran zbog toga što su sudovi izjavu podnositelja u konkretnom slučaju tumačili "na način koji suštinski disparira od tumačenja i stavova koje su u bitnome istovjetnim činjeničnim pitanjima zauzeli sudovi iste razine u bliskom periodu", pa je po njegovoj ocjeni riječ o predmetima usporedivog merituma, Ustavni sud ističe da je u oba slučaja na koje se on poziva u ustavnoj tužbi riječ o prvostupanjskim odlukama, za koje se, međutim, ne navodi jesu li osporene pred Visokim prekršajnim sudom kao nadležnim drugostupanjskim sudom. Stoga se nitko, pa ni podnositelj, ne može pozvati na stajalište izraženo u tim odlukama kao na stabilnu i ujednačenu sudsku praksu.

Uz navedeno, ističe se da se Prekršajni sud u Kninu u presudi broj: Pp 4. J-329/11 od 22. prosinca 2011., nije upuštao u meritum predmeta budući da je okrivljenika oslobodio od optužbe zbog pogrešne pravne kvalifikacije djela (utvrdio je, naime, da u činjeničnim okolnostima tog slučaja okrivljenik nije mogao biti optužen za počinjenje djela iz članka 37. stavka 2. Zakona o javnom okupljanju). U drugom pak predmetu, Prekršajni sud u Zagrebu u presudi broj: VII-J-D-3504-2008 od 23. prosinca 2008., oslobodio je okrivljenika od optužbe za počinjenje djela iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, zbog toga što je utvrdio da u činjeničnim okolnostima tog slučaja nije ostvareno bitno biće tog djela - ponašanje okrivljenika koje je bilo naročito drsko i nepristojno i koje je narušilo mir drugih posjetitelja koncerta. Prema tome, iz navedenog proizlazi da su neosnovani navodi podnositelja da je u konkretnom slučaju riječ o usporedivim situacijama.

dr. sc. Robert Peček, Zagreb


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite