Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

3.11.2017

Posebne odredbe o ovrsi na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima

Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN br. 73/17) dio ovrhe na plaći ovršenika ponovno je vraćen u nadležnost suda. Naime, u čl. 197. uvršten je novi st. 2., prema kojem i onda kada ovršenik prima plaću na račun kod banke, sud će rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja, isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

Dakle, sudska nadležnost vraća se samo za:

1) tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja,
2) naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i
3) naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja.

U Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ističe se da je navedeno potrebno propisati da bi se ponajprije ostvarila zaštita ovrhovoditelja koji imaju tražbine radi ostvarenja djetetove tražbine uzdržavanja koje po članku 527. stavku 3. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 103/15) imaju pravo prvenstva naplate prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina neovisno o vremenu njihova nastanka, a što se nije osiguravalo dosadašnjim zakonskim uređenjem.

Ta izmjena primjenjuje se od stupanja na snagu Zakona, odnosno od 3. kolovoza 2017., ali nije propisana i retroaktivna primjena Zakona. Znači, od 3. kolovoza 2017. sudu se može predlagati da donese rješenje o ovrsi na temelju ove izmjene Ovršnog zakona.

Zapljena po pristanku dužnika

Odredba članka 202. Ovršnog zakona također je izmijenjena te dužnik i nadalje može privatnom ispravom, potvrđenom kod javnog bilježnika, dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe. Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, ne proizvodi pravne učinke. Isprava se izdaje u jednom primjerku, ima značenje pravnog posla kojim ovrhovoditelj stječe založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži (pravni posao iz članka 77. stavak 1. Ovršnog zakona).

Prije je još bilo propisano da isprava ima učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi. Sada je to ispušteno budući da je uveden novi pravni režim vezan uz ispravu o suglasnosti za zapljenu plaće. Naime, sada je propisano da je poslodavac ovršenika na temelju te isprave dužan zaplijenjeni dio plaće isplatiti, odnosno isplaćivati ovrhovoditelju po isteku roka od 60 dana od dana njezina primitka.

Dakle, isplata se sada ne provodi odmah kao kod pravomoćnog rješenja o ovrsi, već se odgađa za 60 dana. Ta izmjena primjenjuje se (samo) na postupke zapljene plaće po izjavi radnika započete od 3. kolovoza 2017.

Oblik i sadržaj isprave i nadalje uređuje Pravilnik o obliku i sadržaju Izjave o zapljeni po pristanku dužnika (Narodne novine br. 120/14). No, u roku od 90 dana od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ministar pravosuđa trebao je donijeti izmjene i dopune Pravilnika da bi ga uskladio s izmjenama Ovršnog zakona. On je to učinio Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o obliku i sadržaju Izjave o zapljeni po pristanku dužnika koji je objavljen u Narodnim novinama br. 82/17 od 23. kolovoza 2017. Izmjene su stupile na snagu 24. kolovoza 2017.

Učinjena je samo jedna izmjena u pogledu sadržaja izjave. Umjesto naznake da zapljena na temelju suglasnosti nema utjecaja na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja, sada u izjavi treba stajati da je ovršenikov dužnik na temelju isprave dužan zaplijenjeni dio plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja isplatiti, odnosno isplaćivati ovrhovoditelju po isteku roka od 60 dana od dana njezina primitka.

Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, i nadalje ne proizvodi pravne učinke. Znači, ako radnik da suglasnost za zapljenu i onog dijela plaće koji se ne smije plijeniti, treba smatrati kao da suglasnost u dijelu kojim je zahvaćen i zaštićeni dio plaće ne postoji. Plaća se plijeni u granicama dopuštenog, neovisno o suglasnosti radnika.

Pravilnikom o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima propisuje se i postupanje s primanjima i naknadama izuzetim od ovrhe. Pravilnikom je propisano da je ovršenik dužan sukladno članku 212. stavku 1. Ovršnog zakona obavijestiti Finu o uplatama primanja i naknada iz članka 172. Ovršnog zakona ili iznosa koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. Ovršnog zakona u slučaju provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Isto tako, propisano je da osnove za plaćanje donesene u postupcima pokrenutim prije 1. siječnja 2011. Fina izvršava prema propisima koji su važili u vrijeme pokretanja postupka, i to po postupcima propisanim u glavi IV. do VII. toga Pravilnika.

Pravilnikom je bilo propisano i to da se ovrha može provesti isključivo na dijelu primanja sukladno članku 173. Ovršnog zakona bez obzira na prethodno dane isprave o suglasnosti zaplijene plaće (čl. 26. st. 3. Pravilnika).

Prema Prijelaznim i završnim odredbama, Pravilnik je u dijelu koji se odnosi na postupanje s primanjima i naknadama izuzetim od ovrhe stupio na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama, dakle, 24. siječnja 2013. Zbog navedenoga, prevladavalo je tumačenje da neovisno o tome kad je sastavljena isprava o suglasnosti zapljene plaće, ne smije se plijeniti više od ograničenja propisanih člankom 173. Ovršnog zakona.

Međutim, u Narodnim novinama br. 92/17 objavljena je odluka Ustavnog suda RH br. U-II/240/2014 od 11. srpnja 2017., kojom je odredba članka 26. stavak 3. Pravilnika ukinuta kao neustavna i nezakonita.

Suština razloga ukidanja te odredbe sadržana je u sljedećem obrazloženju:

„Proizlazi da je osporenim člankom 26. stavkom 3. Pravilnika dopustivost ovrhe na plaći propisana drukčije nego što je to predviđeno prijelaznim i završnim odredbama mjerodavnih zakona, OZ-a/08 i OZ-a/12, u odnosu na izjave (isprave) o suglasnosti zapljene plaće izdane po ranije važećim odredbama OZ-a/96. Drugim riječima, osporenim je zakonodavnim rješenjem ministar financija prekoračio granice svojih ovlasti propisujući da se ovrha može provesti isključivo na dijelu primanja sukladno članku 173. OZ-a/12 bez obzira na prethodno dane isprave o suglasnosti zapljene plaće (v. točku 3. obrazloženja ove odluke).“

Dakle, ministar nije imao ovlaštenje pitanje granica ovrhe temeljem suglasnosti za zapljenu plaće pravilnikom urediti drugačije nego što to proizlazi iz ovršnih zakona.

Vezano uz tu odluku zanimljivo je i svakako treba istaknuti obrazloženje Ministarstva financija kojim se nastoji opravdati sadržaj ukinute odredbe Pravilnika:

„Efikasnost u provedbi ovrhe limitirana je načelom zaštite ovršenika (potreba da se dužnik zaštiti ima svoju ekonomsku, političku, socijalnu i drugu dimenziju) kao jednog od određujućih i korektivnih načela ovršnoga prava koje štiti društveno značajnije vrijednosti kao što su život, sloboda, dostojanstvo, osnove ekonomske i socijalne egzistencije i djelatnosti ovršenika. Tako je člankom 6. ranije važećeg Ovršnog zakona ('Narodne novine', br. 57/96) izrijekom bilo propisano da se pri provedbi ovrhe i osiguranja treba paziti na dostojanstvo ovršenika odnosno protivnika osiguranja te na to da ovrha odnosno osiguranje budu za njega što manje nepovoljni. Bez obzira na izvršene izmjene Ovršnog zakona, načelo zaštite ovršenika ostalo je nepromijenjen dio ovršnopravnog poretka u Republici Hrvatskoj.

Zaštita ovršenika, između ostalog, ostvaruje se isključivanjem i ograničenjem predmeta i sredstava na kojima odnosno kojima se može prisilno tijekom ovršnoga postupka ostvarivati tražbina ovrhovoditelja te pružanjem ovršeniku određenih procesnih i materijalnopravnih garancija tijekom i u povodu ovršnoga postupka.

S druge strane, u cilju zaštite svojih prava, ovrhovoditelj može ako je to potrebno za namirenje neke tražbine promijeniti sredstvo i predmet ovrhe (npr. umjesto na plaći ovrha se provodi na nekretnini koja je opterećena hipotekom odnosno na nekoj drugoj nekretnini slobodnoj od tereta ili pokretnini).

U odnosu na primjedbu o povratnom djelovanju odredbe članka 26. stavka 3. Pravilnika, mišljenja smo kako navedena odredba nema povratno djelovanje budući se radi o njezinoj primjeni na buduća primanja. Stoga će uplatitelj primanja (poslodavac, HZMO i dr.), prilikom primjene članka 173. Ovršnog zakona, primijeniti propis koji je trenutno na snazi. Da se ne radi o povratnom djelovanju vidi se i iz sljedećeg: odredbom članka 26. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ('Narodne novine', br. 67/08) bilo je propisano da se odredbe toga Zakona kojima se ograničava opseg primanja koje može biti obuhvaćeno ovrhom neće primjenjivati na isprave o suglasnosti o zapljeni plaće ovjerene prije stupanja na snagu toga Zakona. Iz ovoga se vidi da je i zakonodavac smatrao da će odredba o ograničenju ovrhe kao procesna odredba, ako ne propiše posebnu odredbu o isključenju njene primjene, važiti i na isprave koje su ranije dane te je stoga navedeno unio u odredbu članka 26. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ('Narodne novine', br. 67/08). Međutim, Ovršni zakon ('Narodne novine', br. 112/12) koji je stupio na snagu 15. listopada 2012., a kojim su ukinute odredbe Ovršnog zakona iz 1996., uključujući time i izmjene i dopune iz 2008., nema takve odredbe o ograničenju važenja odredbi o ograničenju ovrhe u odnosu na ovu vrstu isprava što znači da odredbe o ograničenju ovrhe vrijede i za ovrhe na temelju takvih isprava, odnosno odredbe o ograničenju ovrhe (članak 173. Ovršnog zakona) trebaju se primijeniti na sve ovršne postupke neovisno o vrsti ovršne isprave.

Kako se radi o čistoj procesnoj odredbi koja se primjenjuje na primanja koja se isplaćuju nakon stupanja zakona na snagu, odnosno radnjama koje se poduzimaju nakon stupanja zakona na snagu, ne možemo govoriti niti da se radi o povratnom djelovanju, a pogotovo ne o nedopuštenom povratnom djelovanju u smislu Ustavnih odredbi. Iz tog razloga razvidno je da je predmetna odredba Pravilnika u skladu s odredbom Ovršnog zakona, odnosno nije protivna odredbama Ovršnog zakona, kao procesna odredba nema povratno djelovanje te time nije niti u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske. ...

Prilikom propisivanja odredbe članka 26. stavka 3. Pravilnika, ministar financija rukovodio se pravom građana na egzistencijalni minimum koji je izuzet od ovrhe, a koji ima uporište u ustavnom pravu zaposlenika na zaradu kojom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojan život.

Odredbom članka 26. stavka 3. Pravilnika precizira se da svaki ovršenik kojemu se uplaćuju primanja ostvaruje ujedno pravo da iznos primanja, koji je izuzet od ovrhe sukladno članku 173. Ovršnog zakona, bude uplaćen na njegov poseban račun, radi ostvarivanja egzistencijalnog minimuma.

Naime, pravo na rad i pravo na zaradu jedno je od temeljnih ljudskih prava koje štiti Ustav Republike Hrvatske te je preduvjet za ostvarenje ostalih prava. U slučaju zapljene cijele plaće, radnik se dovodi u ropski položaj te se time neopravdano pruža veća zaštita namirenju tražbine, a ograničava pravo na dostojan život radnika i njegove obitelji.

S druge strane, zaštita ovrhovoditelja u pravnom poretku Republike Hrvatske osigurana je činjenicom da ovrhovoditelj može predložiti više sredstava ili više predmeta ovrhe, a ako se ovrha ne može provesti može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe (npr. nekretnine, pokretnine).“

Svakako treba imati u vidu da prema Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu RH (Narodne novine br. 99/99 i 29/02) ukinute odredbe propisa prestaju važiti danom objave u Narodnim novinama, osim ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. To znači da od dana objave odluke Ustavnog suda RH u Narodnim novinama isprave o suglasnosti koje su dane sukladno propisima koji su u vrijeme ovjeravanja izjave bili na snazi, ako se njima dozvoljavala i zapljena danas zaštićenog dijela plaće, proizvode pravni učinak sukladno sadržaju te isprave. No, ono što je do 13. rujna 2017. provedeno sukladno ukinutom članku 26. stavak 3. Pravilnika proizvodi valjane pravne učinke i u tom dijelu nema protupravnosti niti osnove da se zahtijeva „nadoknađivanje“ razlike od dijela koji se do sada štitio do dijela koji se štiti od 13. rujna 2017. (kada je Odluka Ustavnog suda RH objavljena).

Ipak, poseban pravni režim uživa ovrha na plaći kada radnik prima plaću nižu od prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj. To stoga što se prema odredbi članka 44. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN br. 73/17) odredba o promjenama granice ovrhe na plaći iz čanka 21. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN br. 73/17) primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na to kada su pokrenuti i po kojem bi se zakonu trebali dovršiti. Dakle, prema prijelaznom režimu izmjena granica ovrhe na plaći kada ovršenik prima plaću nižu od prosječne mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj primjenjuje se na sve ovrhe u tijeku tako da odluka Ustavnog suda RH broj U-II-240/14 na takvu ovrhu nije utjecala, odnosno granice ovrhe vrijede bez obzira što je suglasnost dana i u odnosu na danas zaštićeni dio plaće u vrijeme kada se mogla dati suglasnost za zapljenu cijele plaće.

To vrijedi i u situaciji kada tijekom ovrhe, radnik koji je primao plaću višu od prosječne neto plaće, nakon 3. kolovoza 2017. počne primati plaću koja je niža od prosječne neto plaće. Na njega se tada primjenjuju granice ovrhe iz članka 173. stavak 2. Ovršnog zakona.

Ispravu s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu i nadalje dostavlja vjerovnik, putem davatelja poštanskih usluga preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnog bilježnika. Ne dostavi li vjerovnik ovu ispravu na propisani način, isprava ne proizvodi učinke koji nastaju pravilnom dostavom, odnosno isprava nema učinke dostave rješenja o ovrsi.

Isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe. To znači da vjerovnik može birati predmet ovrhe, odnosno za predlaganje ovrhe na drugom predmetu ovrhe ne traži se da se najprije na ovom predmetu ovrha nije mogla provesti već vjerovnik može odmah naplatu zatražiti na drugom predmetu ovrhe1.

No, ako se provodi ili se treba provoditi ovrha na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja, tada zapljena na temelju suglasnosti dužnika nema utjecaja na provedbu ovrhe za te vrste tražbina. Točnije, s ovrhom temeljem suglasnosti dužnika se zastaje, a namiruje se tražbina po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja. Ako nakon namirenja ovih tražbina preostane dio plaće koji se smije plijeniti, tada se plijeni prva ona tražbina koja ima prednost u namirenju. Ako ništa od plaće ne preostane za plijeniti, tada se ostale tražbine ne namiruju dok se ne namire ove tražbine koje imaju prednost po svoj vrsti, a ne po vremenskom prioritetu.

Vezano uz zapljenu na temelju suglasnosti po pristanku dužnika, a imajući u vidu sve izmjene koje su posljednjih godina uvedene kroz zakone o kojima je riječ u ovom radu, pri čemu se posebno misli na sve učestalije „prebacivanje“ ovrhe na Finu, postavlja se pitanje je li zapljena plaće temeljem suglasnosti dužnika za zapljenu plaće i dalje obveza poslodavaca ili je i ovaj dio naplate novčanih tražbina u nadležnosti Fine.

Prema zakonskom uređenju koje je prethodno već izloženo, ispravu sa suglasnošću za zapljenu plaće i nadalje poslodavcu dostavlja vjerovnik, što znači da se suštinski na ovom području ništa nije mijenjalo. Isprava se i dalje izdaje, nju i dalje dostavlja vjerovnik, i to upravo poslodavcu koji je, dakle, po njoj dužan postupati kao što je to bio dužan i do prije dvije posljednje izmjene i dopune Ovršnog zakona.

No, određenih novina vezano uz postupanje s ispravom ipak ima, i one su učinjene Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN br. 73/17).

Prva novina na tom području je ta da će poslodavac provesti ovrhu i na zahtjev osobe koja u ispravi nije označena kao vjerovnik, odnosno protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik, ali samo pod uvjetima iz članka 32. stavak 1. i 2. Ovršnog zakona. Prema tim odredbama ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

Prethodno navedeno na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik.

Dakle, ako vjerovnik raspolaže javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom tada mu je situacija dokazivanja prilikom predlaganja ovrhe jednostavna, a ako takvom ispravom ne raspolaže, mora ishoditi pravomoćnu sudsku presudu kojom će dokazati prijenos tražbine.

Novina je i ta da će poslodavac nastaviti provoditi ovrhu na zahtjev i u korist osobe koja u ispravi nije označena kao vjerovnik u slučaju iz članka 32. stavak 3. Ovršnog zakona na način da će zastati s isplatama, a presliku isprave kojom se dokazuje da je tražbina prenesena ili da je na drugi način prešla na novog vjerovnika dostaviti prvobitnom ovrhovoditelju sukladno odredbi članka 8. Ovršnog zakona (koja uređuje pitanje dostave).

Ta odredba, dakle, uređuje situaciju kada je ovrha već započeta.

Prema članku 32. stavak 3. Ovršnog zakona ako tijekom ovršnog postupka dođe do promjene vjerovnika, novi vjerovnik nastavlja ovršni postupak kao ovrhovoditelj umjesto prvobitnog ovrhovoditelja, ako javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili da je na njega na drugi način prešla.

Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

Novi ovrhovoditelj mora primiti ovršni postupak u onom stanju u kojem se on nalazi u trenutku kad u njega stupa, a za promjenu ovrhovoditelja nije potreban pristanak ovršenika.

Novina u Ovršnom zakonu na ovom području je i ta da je uvedena obveza poslodavca da provodi ovrhu na zahtjev ovrhovoditelja protiv osobe koja u ispravi nije označena kao dužnik ako vjerovnik javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je nakon pokretanja ovršnog postupka tražbina na tog drugog dužnika prenesena ili da je na njega na drugi način prešla. Tada poslodavac u odnosu na novog ovršenika postupa kao da mu je dostavljeno rješenje o ovrsi kojim je određena pljenidba određenog dijela plaće. To znači da u ovom slučaju promjene dužnika poslodavac novčani iznos za koji je određena ovrha ne isplaćuje odmah (argum. ex. čl. 197. st. 1. Ovršnog zakona).

Sada je još propisano i to da je prvobitni ovrhovoditelj, odnosno novi ovršenik ovlašten pred nadležnim sudom tražiti donošenje rješenja kojim se nalaže poslodavcu da odgodi isplatu plaće odnosno rješenje kojim će se nastavak pljenidbe i prijenosa plaće proglasiti nedopuštenim, u kojem slučaju se na odgovarajući način primjenjuje odredba članka 210. Ovršnog zakona koja uređuje pravna sredstva koja stoje na raspolaganju ovršeniku kada sazna da je protiv njega zatražena izravna naplata. Ta sredstva sastoje se u tome da ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će se naložiti odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenima.

Konačno, tek ako poslodavac u roku od 60 dana od dana kada mu je dostavljena isprava kojom se dokazuje postojanje novog vjerovnika odnosno novog dužnika ne zaprimi drukčiju odluku suda, nastavlja s isplatama plaća u korist novog ovrhovoditelja. Dakle, same isplate plaće se odgađaju.

Sve ove novine iz članka 202. Ovršnog zakona primjenjuju se od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN br. 73/17), dakle od 3. kolovoza 2017., i nema retroaktivne primjene. To prvenstveno znači da se isplata ovrhovoditelju temeljem suglasnosti za zapljenu plaće odgađa samo u povodu izjava o suglasnosti za zapljenu plaće dostavljenima poslodavcu od 3. kolovoza 2017., neovisno o tome kada je izjava dana odnosno potvrđena kod javnog bilježnika.

Mr. sc. Iris Gović Penić, Županijski sud u Zagrebu

Napomena: prvi nastavak ovog rada objavljen je 19. listopada 2017. pod naslovom: Ovrha na plaći prema Noveli Ovršnog zakona (NN broj 73/17) i Odluci USRH U-II-240/2014
_________________________________

1„Ovrhovoditelj je predmetnu ovrhu predložio provesti na nekretninama ovršenika, osnovom Isprave o zapljeni plaće i drugih stalnih novčanih primanja potvrđenu od Javnog bilježnika M. Z. iz Č. dana 29. 12. 2010. i to na nekretninama ovršenika, a koja predstavlja ispravu normiranu po značaju i pravnim učincima odredbom čl. 202. OZ-a. Prema odredbi čl. 202. stav. 5. OZ-a takva isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe, što znači da u slučaju kada ovrhovoditelj na temelju takve isprave zahtijeva sudsku ovrhu na predmetu i sredstvom osnovom kojih ne može inicirati izvansudsku ovrhu, nije dužan dostavljati dokaze o nemogućnosti izvansudske ovrhe. Takav dokaz bi trebao doprinijeti tek ukoliko izvansudska ovrha na istom predmetu i istim sredstvom ne bi bila moguća.“ - Županijski sud u Varaždinu, Gž Ovr-305/15 od 1. srpnja 2016.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2017

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite