Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

23.4.2018

O dostavi u stečajnom postupku - otvorena pitanja

Presuda Zavodnik protiv Slovenije (Europski sud za ljudska prava, br. 53723/13 od 21.5.2015.) problematizira pitanje mjere koju država članica mora poduzeti da bi osigurala strankama stečajnog postupka "pravičnu mogućnost" sudjelovanja na ročištima. U navedenom kontekstu korištenje informatičke tehnologije, dakle i e-oglasne ploče kao modela dostave i objave u stečajnom i predstečajnom postupku, načelno doprinosi učinkovitosti i transparentnosti postupka paralelno olakšavajući strankama pristup pravosuđu.

Međutim, budući da pravo na pristup internetu, kao ljudsko pravo, nije izravno definirano domaćim propisima, postoji i rizik da će se nekim osobama ugroziti pristup pravosuđu (primjerice, osobama koje nemaju pristup internetu). Cilj je, dakle, sagledati usklađenost de lege lata rješenja Stečajnog zakona o dostavi s praksom Europskog suda za ljudska prava. U radu se osvrćemo i na praksu Suda Europske unije polazeći od pretpostavke da saznanja o judikaturi europskih sudova mogu biti ključna za razumijevanje problematike rada.

1. Okvir za raspravu

Imajući u vidu kompleksnost i aktualnost problema koji obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatramo značajnim ab initio napraviti objašnjenje pojma „e-pravosuđe“.

Sintagma „e-pravosuđe” u literaturi obuhvaća širok raspon inicijativa, uključujući uporabu elektroničke pošte, e-predmet, e-oglasna ploča, e-komunikacije, podnošenje zahtjeva internetom, pružanje informacija internetom (uključujući sudsku praksu), primjenu video saslušanja i video konferencija, internetsko praćenje registriranja i tijeka predmeta te mogućnost sudaca ili drugih donositelja odluka da elektronički pristupe informacijama. Štoviše, Europski portal e-pravosuđe omogućuje subjektima, kao jednu od mogućnosti, da on line pokreću prekogranične sporove male vrijednosti ili postupke za izdavanje platnih naloga, u skladu s mjerodavnim sekundarnim pravom EU-a.

Iz postupovne perspektive, u okviru članka 6. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) pravo na internet doživljava skromnu razradu pa iako Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ECHR) nije dao definiciju e-pravosuđa, jer je u biti riječ o ˝kvalifikaciji ili pravnom predočenju˝ koje se neprestano razvija njegovom sudskom praksom, podliježe pravilima o pristupu sudu i pravu na pravično suđenje prema članku 6. Konvencije. To nam svakako ukazuje i predmet Lawyer Partners a.s. protiv Slovačke gdje je podnositelj pritužbe, privatna tvrtka s ograničenom odgovornošću, htjela pokrenuti više od 70 000 građanskih parnica za naplatu duga. Zbog golemog broja tužbi, tvrtka ih je snimila na DVD i poslala sudu zajedno s pismom obrazloženja. Iako je domaći zakon omogućavao podnošenje tužbi na taj način, sud ih je odbio registrirati na osnovu toga što mu nedostaje potrebna oprema. Žalba Ustavnom sudu odbijena je zato jer je podnesena izvan zakonski propisanog dvomjesečnog roka. ECHR je napomenuo da bi, u tiskanom obliku, tvrtkine tužbe i popratni dokumenti ispunili više od 40 milijuna stranica. U tim se okolnostima odluka tvrtke o sredstvu podnošenja tužbi nije mogla smatrati neprimjerenom. Domaći zakon omogućavao je elektroničko podnošenje tužbi te se tvrtku podnositeljicu nije moglo kritizirati što je iskoristila tu mogućnost. Odbijanje suda da registrira tužbe činilo je nerazmjerno ograničenje podnositeljeva prava na pristup sudu.

2. Definiranje problema

Budući da je Stečajni zakon iz 1996. bio mijenjan više puta, zakonodavac se 2015. odlučio za donošenje novog Stečajnog zakona (u nastavku: SZ). Novina je da više nema oglasa u Narodnim novinama, već sve objave idu putem e-oglasne ploče sudova. Treba istaknuti da e-oglasna ploča predstavlja besplatnu i javnu uslugu koja omogućava elektronički pregled i pretraživanje objavljenih odluka i drugih pismena općinskih, županijskih, trgovačkih, prekršajnih i upravnih sudova u Republici Hrvatskoj, Financijske agencije u ovršnim postupcima te javnih bilježnika.

U svakom slučaju, SZ u svojim odredbama pojedinačno navodi sve sudske podneske na koje se odnose navedena pravila dostave objavom na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova u predstečajnom i stečajnom postupku. Nadalje, SZ je sada izričito istaknuo da se sva sudska pismena dostavljaju objavom pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova, a dostava se smatra obavljenom istekom osmoga dana od dana objave pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Ta se objava pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova smatra dokazom da je dostava obavljena svim sudionicama, pa i onima za koje je propisana posebna dostava (čl. 12. SZ-a). Dakle, vjerovnici sada moraju za sve odluke pratiti objave na e-oglasnoj ploči kako ne bi propustili rokove za prijavu odnosno za žalbu. Primjerice, u rješenju o otvaranju stečajnog postupka sud će pozvati vjerovnike da stečajnom upravitelju u roku od 60 dana od dana objave toga rješenja prijave svoje tražbine (čl. 129., st. 1., t. 4. SZ-a). Sve se prijave tražbina nakon isteka roka za prijavu od 60 dana odbacuju (čl. 267., st. 6. SZ-a). Dakle, SZ-om iz 2015. znatno je skraćen rok u kojem vjerovnici mogu prijaviti svoju tražbinu jer više nema naknadnih rokova za prijavu već je rok od 60 dana prekluzivne prirode.

Takvo rješenje o dostavi pismena u korporativnom stečaju može se problematizirati budući da postupci kojima se može pristupiti isključivo „elektroničkim sredstvima” nekim osobama potencijalno mogu onemogućiti "pravičnu mogućnost" sudjelovanja na ročištima. Drugim riječima, pitanje je da li se normiranjem da se pismena objavljuju na e-oglasnoj ploči, odnosno da se stranci ne vrši osobno dostavljanje akta kojim se odlučuje o njezinom pravu, obvezi ili na zakonom zasnovanom interesu, zbog čega objektivno nije u mogućnosti da se upozna sa sadržajem akta, dovodi u pitanje ostvarivanje prava na pravično suđenje i prava na jednaku zaštitu prava i na pravni lijek što je zajamčeno odredbama članka 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6., stavak 1. Konvencije.

3. Prikaz slučaja

U predmetu Zavodnik protiv Slovenije, ECHR je dao neke naznake u smislu mjera koje bi država članica morala poduzeti u određenim situacijama kako bi vjerovnicima osigurala mogućnost sudjelovanja u stečajnom postupku.

3.1. Činjenično stanje

Presuda se tiče neodgovarajućeg obavještavanja vjerovnika o stečajnom postupku. Podnositelj zahtjeva se, uglavnom, žalio na ugrožavanje njegovog prava na pristup sudu u pogledu stečajnog postupka nad njegovim bivšim poslodavcem, trgovačkim društvom, u kojem je on bio vjerovnik. Na ročištu održanom u odsustvu podnositelja zahtjeva prihvaćen je prijedlog stečajnog upravitelja za diobu stečajne mase. Podnositelj zahtjeva nije znao niti vidio obavijest o ročištu koje je unaprijed objavljeno na oglasnoj ploči suda, niti je pročitao obavijest u Službenom glasilu. Stoga se nije mogao žaliti na odluku jer je propustio predviđeni prekluzivni rok za žalbu.

3.2. Iz obrazloženja presude

Razmatrajući navode podnositelja zahtjeva kako su ga propust osobne dostave sudskog poziva i odluka suda spriječile da aktivno i djelotvorno sudjeluje u raspravi i uloži žalbu u propisanom roku, čime je ograničen u pravu na pristup sudu, ECHR je najprije istaknuo da čl. 6., st. 1. Konvencije ne propisuje određeni oblik dostave dokumenata. Međutim, princip pravičnog suđenja obuhvaća temeljno načelo da bi postupak trebao biti „suparnički“, što znači da sve stranke u građanskom postupku moraju dobiti priliku da budu upoznate, kao i da se izjasne o navodima i dokazima suprotne strane, a sve u cilju da utječu na odluku suda. Ako sudski dokumenti, uključujući i pozive na ročišta, nisu dostavljeni osobno, podnositelj zahtjeva mogao bi biti spriječen u mogućnosti da se adekvatno brani u postupku. Štoviše, pravo na pristup sudu podrazumijeva pravo na odgovarajuću dostavu sudskih odluka, posebno u slučajevima gdje se žalba može izjaviti u zakonom propisanom roku.

Stoga, primjenjujući opća načela sadržana u Konvenciji na konkretan slučaj, ECHR je najprije uočio da pravila o dostavljanju poziva i odluka suda preko oglasne ploče i objavljivanjem u Službenom glasniku služe legitimnom cilju osiguranja brzine i učinkovitosti stečajnog postupka. Razlog odustajanja od osobne dostave leži u činjenici da takva vrsta postupaka može uključiti veliki broj vjerovnika i stranaka pa bi osobna dostava sudskih odluka mogla znatno povećati troškove samog postupka i, štoviše, otežati sam tijek postupka u slučaju da ne bude uspješna.

Slično objašnjenje koristio je i hrvatski zakonodavac u Prijedlogu Stečajnog zakona iz 2015. S druge strane, prema slovenskom pravu, rasprava o raspodjeli imovine predstavlja ključnu točku u postupku. Do tog trenutka, vjerovnici mogu osporavati prijedlog stečajnog upravitelja za raspodjelu imovine. Nakon tog trenutka, u kasnijim fazama postupka, vjerovnici su prekludirani u tom pravu, uključujući i žalbu protiv odluke o raspodjeli imovine (po proteku roka od 8 dana). S tim u vezi, ECHR zaključuje da je osmodnevni rok za podnošenje žalbe protiv odluke o raspodjeli imovine relativno kratak. ECHR dalje zaključuje da je podnositelj zahtjeva bio stranka u postupku u kojem je bilo potrebno da protekne više od 8 godina dok nije zakazana rasprava o raspodjeli stečajne mase. U tom trenutku, bilo je preostalo svega devetnaest vjerovnika čija su imena morala biti poznata sudu. Osim navedenog, podnositelj zahtijeva, koji nije zastupan od strane odvjetnika u stečajnom postupku, tvrdio je da ga je stečajni upravitelj uvjeravao da će biti blagovremeno obavješten o svakom napretku u postupku. Stoga ECHR ne vidi razlog zbog čega se podnositelj zahtijeva ne bi pouzdao u riječi stečajnog upravitelja, posebno imajući u vidu mali broj stečajnih vjerovnika koji su preostali u postupku.

U konačnici, iako slovenski zakon ne propisuje osobnu dostavu poziva i sudskih odluka u stečajnom postupku, on ipak propisuje mogućnost objavljivanja obavještenja o raspravi vezanoj za raspodjelu stečajne mase u masovnim medijima. ECHR je izrazio žaljenje što domaći sudovi u konkretnom slučaju nisu iskoristili mogućnost objavljivanja spomenutog obavještenja u masovnim medijima. Sud nije prihvatio argument Vlade da je podnositelj zahtijeva trebao znati o tijeku postupka iz on line medija koji su o tome pisali. Štoviše, u ovom dijelu se suglasio s podnositeljem prijedloga da se on line mediji ne mogu promatrati kao mediji usmjereni ka općoj javnosti i/ili da su dospjeli do podnositelja zahtijeva kao starije osobe koji je tvrdio da ne koristi računalo, niti ima pristup internetu.

Nadalje, ECHR je smatrao da bi bilo nerealno očekivati od podnositelja zahtijeva da redovno prati oglasnu ploču suda koji se ne nalazi u njegovom gradu u kojem živi ili da ima pristup svakom broju Službenog glasnika koji je objavljen. Stoga, a u okolnostima ovog slučaja, ECHR nije mogao doći do zaključka da je podnositelj zahtijeva imao pravičnu mogućnost saznanja o ročištu o raspodjeli stečajne mase, kao i da je nemogućnost sudjelovanja u postupku posljedica nedostatka njegove dužne pažnje. Štoviše, ECHR je stajališta kako ne bi bilo nerazmjerno očekivati od tužene države da je poduzela dodatne korake kako bi osigurala da nekoliko vjerovnika koji su u postupku stečaja preostali, uključujući i podnositelja zahtijeva, obavijesti o zakazanom ročištu na kojem se raspravljalo o raspodjeli stečajne mase, kao i o odluci donesenoj na ovom ročištu. Uskraćivanjem mogućnosti da sudjeluje u raspravi o raspodjeli stečajne mase podnositelj zahtjeva bio je spriječen uložiti žalbu na plan stečajnog upravitelja o raspodjeli stečajne imovine kao i pokušati obraniti svoje pravo kako bi dobio veći postotak u namirenju svog potraživanja za neisplaćene plaće.

3.3. Pravorijek

ECHR je zaključio da je pravo podnositelja zahtijeva na pravično suđenje iz čl. 6., st. 1. Konvencije povrijeđeno. Osim ove povrede, ECHR je našao povredu čl. 6., st. 1. Konvencije koja se ogleda u povredi prava na suđenje u razumnom roku, nalazeći da ne postoje razumni i opravdani razlozi da postupak stečaja traje preko 8 godina i 5 mjeseci, imajući u vidu obvezu države da organizira svoj pravni sistem na način koji omogućava sudovima da postupaju u skladu sa zahtjevima čl. 6., st. 1. Konvencije. Pored povrede čl. 6., st. 1. Konvencije, ECHR je našao i povredu čl. 13. Konvencije u svim fazama postupka s obzirom na odsustvo bilo kakvog djelotvornog pravnog lijeka prema domaćem pravu kojim bi podnositelj zahtijeva mogao zahtijevati da se njegov predmet riješi u razumnom roku.

U konačnici, ECHR je jednoglasno utvrdio postojanje povrede čl. 6., st. 1. te čl. 13. Konvencije i obvezao Sloveniju na isplatu iznosa od 12.500 eura na ime naknade nematerijalne štete, kao i iznosa od 2.500 eura na ime troškova postupka.

4. Zaključna razmatranja

Članak 6. Konvencije govori o pravu na pošteno suđenje u građanskim (i kaznenim) predmetima te predstavlja jednu od značajnijih odredbi koja je detaljno razrađena praksom ECHR-a. Stoga je, u odnosu na ovaj članak, podneseno i najviše zahtjeva pa je i doneseno najviše presuda kojima je ECHR proširio tekst članka 6. Konvencije tumačeći postojeća i stvarajući nova prava i načela. Budući da se pravo na pošteno suđenje odnosi na građanske predmete, potrebno je istaknuti da je ECHR svojom sudskom praksom utvrdio da i stečajni postupci potpadaju pod građanske predmete te je tako u odluci u predmetu Bačić protiv Hrvatske istaknuo da je primjenjivost članka 6. na stečajni postupak neupitna. Stoga je i u stečajnim postupcima potrebno voditi računa o pravu na pošteno suđenje prema članku 6. Konvencije kao i relevantnoj praksi ECHR-a.

Za sada koncept prava na internet nije izravno uređen tuzemnim propisima, na način da je pristup internetu prepoznat kao pravo. No, iako judikatura ECHR-a u vezi sa člankom 6. ne utvrđuje posebne uvjete u vezi s e-pravosuđem, sadašnje rješenje o dostavi može rezultirati činjenicom da će se određenim osobama potencijalno onemogućiti ostvarivanje prava na pristup pravosuđu u slučaju da nemaju pristup internetu. Naime, mišljenja smo da bi bilo koji spor pred sudom mogao biti javno raspravljen, ustavni uvjet je da sud osigura prisustvo i mogućnost aktivnog sudjelovanja subjekata o čijim se pravima i obvezama raspravlja pred sudom u smislu mogućnosti poduzimanja odgovarajućih radnji u sudskom postupku. Dakle, svrha ustavnog jamstva iz članka 29. stavka 1. je u tome da se svakoj osobi na koju se odnosi odluka kojom se odlučuje o njezinom pravu, obvezi ili na zakonu zasnovanom interesu osigura objektivna mogućnost da protiv takve odluke koristi propisano, djelotvorno pravno sredstvo.

Uvažavajući činjenicu da ECHR državama priznaje „široko polje procjene“ na koji će način određeno pitanje urediti, imajući u vidu činjenicu da nacionalne vlasti najbolje poznaju okolnosti od značaja za donošenje konkretnog zakona i da samim time najbolje mogu procijeniti koje je zakonsko rješenje najadekvatnije, tu je paralelno i velika odgovornost države za izbor najadekvatnijeg zakonskog rješenja.

Spuštajući se na praktičnu i empirijsku razinu vidimo da je stečajni postupak po svojoj prirodi ograničavajući, krut i/ili teško provediv. Stoga je ova presuda zanimljiva zbog više razloga. Prvo, pozivanjem na nju sudu se daje mogućnost da ocijeni postoje li „opravdani razlozi“ zbog kojih bi bilo potrebno odstupiti od izričite zakonske norme i pružiti stranci mogućnost da se i nepravovremeni podnesak razmotri in meritum.U navedenom ECHR predmetu opravdani razlozi su činjenice da je podnositelj zahtjeva bio starija osoba koja nije znala koristiti računalo i nije imala pristup internetu.

Slična je i praksa Suda Europske unije koji je naveo da postupci kojima se može pristupiti isključivo „elektroničkim sredstvima” nekim osobama mogu onemogućiti ostvarivanje njihovih prava. Tako je, exempli causa, u predmetu Alassini protiv Telecom Italia SpA SEU, (spojeni predmeti C-317/08 do C-320/08, Rosalba Alassini protiv Telecom Italia SpA, Filomena Califano protiv Wind SpA, Lucia Anna Giorgia Iacono protiv Telecom Italia SpA i Multiservice Srl protiv Telecom Italia SpA, 18.3.2010., str. 67.) Sud EU napomenuo da nekim osobama ostvarivanje prava koja omogućuje Direktiva o univerzalnoj usluzi u praksi može biti nemoguće ili iznimno teško – posebice osobama koje nemaju pristup internetu – ako se postupku nagodbe može pristupiti samo elektroničkim sredstvima.

Dakle, prihvaćajući činjenicu da se preko ECHR-a afirmira načelo precedentalnog prava i time sudske prakse kao formalnog izvora prava, što zahtjeva pojačanu pozornost u praćenju i tog izvora prava, ostaje za vidjeti je li sudska praksa domaćih sudova osposobljena da se (po žurnom postupku) transformira od prakse „pozitivizma“ u praksu „kreativizma“ i sudskog aktivizma.

Doc. dr. sc. Dejan Bodul
Katedra za građansko postupovno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite