Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

1.8.2018

Dopuštenost ugovaranja povrata troškova izobrazbe neovisno o tome kada i kako radni odnos prestaje

Poslodavci se ponekad koriste različitim institutima radnog i obveznog prava da bi se zaštitili od postupaka radnika i to posebno od, prema njihovoj procjeni ili kao posebno ugovorenog, prijevremenog prestanka ugovora o radu. Instituti koji se najčešće koriste su ugovaranje odštetne odgovornosti radnika, ugovaranje ugovorne kazne, ugovaranje obveze radnika da poslodavcu vrati iznos koji je uložio u njegovu edukaciju i osposobljavanje za obavljanje poslova radnikovog radnog mjesta neovisno o tome je li radniku ta edukacija bila potrebna za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta.

Takve ugovore ili ugovorne odredbe radnici u praksi često osporavaju i pri tome nerijetko i uspijevaju. Tako je nedavno donesena jedna odluka koja zaslužuje posebnu pažnju, kako u pogledu činjenica tako i u pogledu primijenjenog prava. Iz nje se može steći predodžba o tome što je važno za ocjenu ustavnosti i zakonitosti ugovornih odredbi odnosno ugovora kojima se radnika obvezuje na povrat troškova izobrazbe.

Obrazloženje sudske odluke o (ne)zakonitosti ugovaranja povrata troškova izobrazbe neovisno o tome kada i kako radni odnos prestaje

U predmetu koji se pred Županijskim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem Gž R-1998/13, dana 6. veljače 2017.donesena je odluka kojom je tužbeni zahtjev poslodavca odbijen kao neosnovan. Između radnika i poslodavca bilo je ugovoreno pravo poslodavca na isplatu određenog novčanog iznosa za slučaj prestanka ugovora o radu neovisno o tome kada i kako radni odnos radnika prestaje.

Relevantni dio obrazloženja te odluke je sljedeći:

 “Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.804,88 EUR na temelju odredbe čl. 7. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama vezanim za stjecanje posebnih znanja u okviru korištenja licence J. D. od 11. rujna 1996. (dalje: Ugovor), a koja glasi: „U svrhu zaštite ulaganja u ekskluzivnu edukaciju frizera salona koja je omogućena temeljem kupnje licence J. D., a imajući pritom u vidu znatnu materijalnu štetu koju bi tužitelj trpio, ugovorne su strane suglasne da za slučaj jednostranog otkaza radnog odnosa frizera salona od nje same ili pak od strane tužitelja koji to može učiniti samo iz opravdanih razloga u skladu sa zakonom frizer salona je dužan, pri otkazu, nadoknaditi tužitelju vrijednost jednogodišnjeg ulaganja u njegovu izobrazbu, uvećanu za početne troškove izobrazbe novog frizera salona koji bi ga zamijenio, a sve to u visini protuvrijednosti 27.000,00 DEM, obračunato prema srednjem tečaju NBH na dan isplate. Ista obveza frizera salona postoji i ako dođe do sudskog raskida radnog odnosa s tužiteljem bilo na njegov zahtjev, bilo na zahtjev tužitelja. Naknada troškova izobrazbe iz stavka 1. ovog članka dospijeva za naplatu danom dostave otkaza drugoj strani, odnosno časom pravomoćnosti odluke suda o prestanku radnog odnosa.“.

Pobijanom presudom utvrđeno je da je tuženica 29. studenog 2002. jednostrano raskinula, odnosno otkazala, ugovor o radu za obavljanje poslova frizera kod tužitelja, i to nakon što je prethodno podnijela tužitelju prijedlog za sporazumni raskid ugovora o radu kojeg je tužitelj odbio. Nadalje je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od rujna 1996. do studenog 1999. obavljala kod tužitelja poslove frizera u frizerskom salonu u Zagrebu, I. 2, u kojemu je tuženica primjenjivala posebne tehnike rada pod imenom i standardom J. D., a da je od studenog 1999. do prestanka ugovora o radu radila u frizerskom salonu u Zagrebu, Z. 2, u kojemu tužitelj ne pruža usluge pod navedenim standardom. Radi pružanja usluga pod posebnim standardom, odnosno kako ga tužitelj naziva licencom, J. D., tužitelj je provodio edukacije frizera te je neprijeporno da je tuženica također polazila programe edukacije o tehnikama frizerskog rada koje su pokrivene navedenim standardom, a koje su u okviru radnog vremena frizerskog salona vodile druge zaposlenice tužitelja ili strani stilisti koji su svojedobno posjećivali salon tužitelja.

Neprijeporno je i da je tuženica nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja otvorila vlastiti frizerski salon. Navedena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj sud kao potpuna i pravilna budući da proizlaze iz dokaza izvedenih tijekom glavne rasprave pred prvostupanjskom sudom. Tužitelj smatra da ima pravo na nadoknadu troškova edukacije tuženice koje je snosio za vrijeme rada tuženice kod tužitelja stoga što je tuženici za vrijeme dok je radila u salonu u Zagrebu, I. 2, isplaćivao poseban dodatak na plaću za primjenu tehnike rada pod predmetnim standardom, a i stoga što je stjecanjem posebnih znanja i vještina kod tužitelja omogućio tuženici da u budućem radu vlastitim klijentima pruža usluge po višoj cijeni rada za primjenu navedenih tehnika nego što je cijena rada za uobičajene frizerske usluge. U bitnome tužitelj ističe da je naprijed utuženi iznos ugovoren prijepornom odredbom čl. 7. Ugovora unaprijed ugovoren iznos naknade štete za slučaj jednostranog raskida, odnosno otkaza, ugovora o radu.

Prvostupanjski sud, međutim, nije prihvatio ovakve navode tužitelja te je prijepornu odredbu čl. 7. Ugovora ocijenio ništavom primjenom odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO), a koja propisuje da su odredbe ugovora koje su protivne moralu društva ništave ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakvu ocjenu o protivnosti prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora moralu društva i njezinoj ništavosti prihvaća i ovaj sud kao pravilnu te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

Za istaknuti je da povreda morala može predstavljati razlog ništavosti ugovora ako je u konkretnom slučaju povreda takve naravi da dovodi do neodrživosti sklopljenog ugovora, a ne predstavlja beznačajne i uobičajene povrede za koje zakon predviđa druge posljedice. Svrha uvođenja kriterija moralnosti kao razloga ništavosti ugovora jest popunjavanje pravnih praznina koje mogu nastati primjenom načela slobode ugovaranja odnosno ograničenja navedenog načela kako bi se izbjegla njegova zlouporaba u pravnom prometu.

Prije svega valja protumačiti sam tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora. Iz naprijed citiranih odredaba proizlazi da je tuženica kao zaposlenica tužitelja bila dužna isplatiti iznos od 27.000,00 DEM tužitelju u slučaju jednostranog otkaza ugovora o radu te u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, dok na to tuženica ne bi bila obvezana da je ugovor o radu prestao sporazumom o raskidu ugovora o radu ili odlaskom tuženice u mirovinu, odnosno prestankom radnog odnosa po sili zakona.

Iz utvrđenih činjenica proizlazi da se tuženica nakon više od šest godina rada kod tužitelja obratila istome s prijedlogom za sporazumni raskid ugovor o radu, a koji je odbijen dopisom tužitelja od 29. studenog 2002. bez posebnog obrazloženja razloga za odbijanje prijedloga, te uz istodobno upozorenje da će tuženica morati isplatiti ugovoreni iznos iz prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora.

Dakle, tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora u konkretnom činjeničnom stanju valja tumačiti na način da bezuvjetno omogućuju tužitelju naplatu ugovorenog iznosa od 27.000,00 DEM, budući da ne postoji niti ugovorna niti zakonska obveza tužitelja da prihvati prijedlog zaposlenika o sporazumnom raskidu ugovora o radu.

Kada se tekst prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora tumači u svezi s odredbom čl. 8. Ugovora, a kojom je propisano da tuženica nije dužna isplatiti ugovoreni iznos ako joj radni odnos prestane zbog odlaska u mirovinu ili po sili zakona, proizlazi da je tuženica, ako želi izbjeći naplatu predmetnog ugovorenog iznosa, dužna kod tužitelja raditi do odlaska u mirovinu, budući da je nemoguće jednostrano otkazati ugovor o radu bez plaćanja spornog ugovorenog iznosa naknade.

Takvi učinci prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora protivni su odredbi čl. 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 195/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) kojima su zajamčene ustavne slobode rada te slobodnog izbora poziva i zaposlenja. Nadalje, odredba čl. 106. st. 7. tada mjerodavnog Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95., dalje u tekstu: ZR) propisuje da zaposlenik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog. Dakle, ta odredba štiti pravo i slobodu zaposlenika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po zaposlenika.

Prijeporne odredbe čl. 7. Ugovora, upravo suprotno cilju odredbe čl. 106. st. 7. ZR-a kojom se konkretiziraju ustavne slobode iz odredbe čl. 54. Ustava, penaliziraju jednostrani otkaz ugovora o radu od strane zaposlenika. Ustavnopravno je neprihvatljivo, te u suprotnosti sa ciljem i sadržajem naprijed navedenih ustavnih i zakonskih normi, da zaposlenik na bilo koji način bude kažnjavan za otkazivanje ugovora o radu te jednostrani otkaz ugovora o radu sam po sebi ne može biti osnova za nastanak odgovornosti za štetu ili obvezivanje zaposlenika na plaćanje bilo kakve naknade.

Pored samog teksta prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora, valja razmotriti i svrhu koju su ugovaratelji nastojali postići. Naime, tužitelj smatra da ima legitiman cilj naplatom naprijed ugovorenog iznosa pokriti troškove edukacije o posebnim frizerskim tehnikama rada koje sam snosi. Međutim, troškovi unaprjeđenja tehnike rada kod tužitelja ujedno tužitelju donose i povećanu dobit pri obavljanju frizerskih usluga, a kako proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji navodi da je nakon odlaska tuženice, koja je bila obučena posebnih tehnikama rada, iz frizerskog salona u Zagrebu, Z. 2, zarada pala sa 250.000,00 kuna na 7.000,00 kuna mjesečno. Dakle, tužitelj obučavanjem tuženice posebnim tehnikama rada nije samo imao troškove, već je za vrijeme njezina šestogodišnjeg rada kod tužitelja po osnovi tih posebnih tehnika rada naplaćivao višu cijenu frizerskih usluga te ostvarivao dodatnu zaradu u odnosu na uobičajene cijene usluga frizera. Nadalje, troškovi koje poslodavac ulaže u razvoj svog poslovanja, pa tako i u tehnologije i tehnike rada, su vlastiti troškovi poslovanja poslodavca, te ne postoji izričita zakonska osnova koja poslodavca ovlašćuje da takve troškove na bilo koji način prevaljuje na zaposlenika.

Nadalje, tužitelj tvrdi da odlaskom tuženice trpi materijalnu štetu, a i kao svrhu ugovaranja prijeporne naknade iz odredbe čl. 7. Ugovora navodi nastanak eventualne materijalne štete za tužitelja. Međutim, ništa iz stanja spisa ne upućuje, niti je tužitelj ičim dokazao, da bi jednostranim otkazom ugovora o radu od strane zaposlenika koji je obučen posebnih tehnikama rada, trpio ikakvu štetu niti u kojem konkretnom iznosu, osobito imajući u vidu da je tužitelj u vrijeme sklapanja prijepornog Ugovora imao 37 frizerskih salona na različitim lokacijama, a kasnije 22 frizerska salona.

Dakle, nisu uvjerljivi navodi tužitelja da bi svrha ili cilj prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora bio dopušteni cilj izbjegavanja nastanka materijalne štete. Kad bi se takvi navodi o svrsi i cilju ugovorene naknade i mogli prihvatiti, svejedno se ne bi mogli prihvatiti navodi tužitelja da bi jednostranim otkazom ugovora o radu imao pravo naplate utuženog iznosa po osnovi odredbe čl. 7. Ugovora kao ugovorenog iznosa ugovorne naknade štete za slučaj neispunjenja ugovornih obveza u smislu odredbe čl. 264. st. 3. ZOO-a, a budući da tužitelj tijekom postupka nije dokazao sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a da je ikakvu štetu pretrpio.

Razvidno je iz iskaza tužitelja, kada navodi da je tuženica otvorila svoj obrt te „pokrala znanje i klijente tužitelja“, da je stvarni cilj prijepornih odredaba čl. 7. Ugovora bio ograničiti takmičenje odnosno tržišnu utakmicu zaposlenika s poslodavcem imajući u vidu da je tuženica nakon prestanka ugovora o radu kod tužitelja počela samostalno obavljati djelatnost iz predmeta poslovanja tužitelja. Ta je zakonska zabrana takmičenja zaposlenika s poslodavcem propisana odredbama čl. 92. ZR-a, ali se primjenjuje samo na razdoblje trajanja ugovora o radu, te prestaje s prestankom radnog odnosa.

Ukoliko poslodavac želi spriječiti takvo takmičenje nakon prestanka radnog odnosa, a čiji legitimni cilj je između ostalog i cilj kojeg je ovdje tužitelj želio postići – sprječavanje bivšeg zaposlenika da ostvaruje za sebe ili treće osobe dobit po osnovi posebnih tehnika rada kojima je obučen kod poslodavca, utoliko je tužitelj imao mogućnost, sukladno odredbama čl. 93. ZR-a, ugovoriti sa ovdje tuženicom ugovornu zabranu utakmice na određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu. Međutim, tada bi tužitelj bio dužan sukladno odredbama čl. 94. ZR-a isplaćivati mjesečno tužiteljici naknadu plaće. Iz odredaba prijepornog Ugovora, s druge strane, ne proizlazi da je tužitelj izrijekom zabranio tuženici takmičenje s tužiteljem kao poslodavcem u smislu odredaba čl. 93. ZR-a, niti da je za to tuženici ponudio ikakvu naknadu. Stoga je razvidno iz svih okolnosti slučaja da je tužitelj ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika s poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tužiteljici isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu osnovu za naplatu naknade od tuženice.

Na sudu je da u svakom konkretnom slučaju procjenjuje postoji li povreda morala u onoj mjeri u kojem ona opravdava sankciju ništavosti radi zaštite pretežnijeg društvenog interesa nad individualnim (sloboda ugovaranja) te u tom smislu valja istaknuti značaj radnog prava kao posebnog aspekta društvenih odnosa u kojima je izraženo načelo zaštite prava radnika. Budući da je u radnim odnosima izražena podređenost radnika u odnosu na poslodavca, opravdano je i nužno otkloniti štetne posljedice koje bi sloboda ugovaranja mogla imati na prava radnika, poglavito imajući u vidu načela na kojima ono počiva.

Stoga po ocjeni ovoga suda, ne samo da je prijeporna odredba čl. 7. Ugovora ništava stoga što je protivna moralu društva kako je ocijenio prvostupanjski sud, već je ništava budući da se u smislu odredbe čl. 51. st. 2. ZOO-a temelji na nedopuštenoj osnovi (causa finalis) za postizanjem cilja ograničavanja ustavne slobode rada, ograničavanja prava zaposlenika na otkazivanje ugovora o radu te zaobilaženja zakonske obveze poslodavca da sukladno zakonu ugovori ugovornu zabranu takmičenja zaposlenika s poslodavcem uz odgovarajuću propisanu naknadu plaće.

Zbog svega izloženog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda potvrđena.”

Umjesto zaključka – kratki prikaz razloga odbijanja tužbenog zahtjeva poslodavca

Iz prethodno izloženog obrazloženja presude proizlazi da je sud posebno cijenio da je između radnika i poslodavca ugovoreno pravo poslodavca na povrat troškova izobrazbe za slučaj (svakog) otkaza ugovora o radu. Poslodavac je stjecao pravo na isplatu troškova izobrazbe u svakom trenutku kada radnik ili čak i sam poslodavac odluči dati otkaz ugovora o radu.

Takav ugovor protivan je ustavnom načelu slobode rada i slobodnog izbora poziva i zaposlenja, a protivan je i zakonskoj odredbi o pravu radnika da u svakom trenutku redovito otkaže ugovor o radu bez da za to dokazuje ili navodi poseban razlog.

Poslodavac je izobrazbom radnika ostvarivao dodatne prihode zbog posebnih znanja i vještina radnika, a upravo je poslodavac taj koji treba ulagati u razvoj svog poslovanja i nema zakonske osnove da se taj trošak prebacuje na radnika.

Poslodavac može, da bi zaštitio svoje poslovanje, uvijek ugovoriti ugovornu zabranu natjecanja kojim institutom bi se osigurao od toga da mu radnik na tržištu postane konkurencija, ali bi tada i radnik imao dovoljnu zaštitu s obzirom na to da bi mu poslodavac za vrijeme trajanja ugovorne zabrane natjecanja bio dužan isplaćivati naknadu plaće.

Mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite