Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

29.3.2019

Ništetnost odredbi ugovora o kreditu u švicarskim francima

U članku se kratko analiziraju nedavno donesene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije vezane za ništetnost odredbi ugovora o kreditu u švicarskim francima. U prvoj je riječ o odredbi o kamatama, a u drugoj o tečajnom riziku.

Vrhovni sud je 19.3.2019. donio odluku br. Rev 1172/2018-2, kojom je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na kamate na kredite u švicarskim francima od 1. siječnja 2013. do 1. siječnja 2014. djelomično ništetne jer banke nisu uskladile svoje poslovanje glede promjenjivih kamata s odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16.). To znači da je banka, iako je definirala LIBOR kao mehanizam određivanja promjenjivog dijela kamatne stope, jednostrano i bez objašnjenih razloga povećala fiksni dio kamatne stope.

Ipak, sud je u toj svojoj odluci, primjenjujući članak 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14., 110/15., 14/19.) i opću odredbu iz članka 105. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), odlučio da ugovori o kreditu, kod kojih je utvrđena ništetnost u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa s parametrima promjenjivosti koje banke jednostrano određuju svojim odlukama, mogu opstati i bez tih ništetnih odredaba. Dakle, taj ništetni dio će se smatrati kao da nikada nije postojao, a primjenjivat će se kamatna stopa koja je ugovorena u trenutku sklapanja ugovora,  dok se na zakonit način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

S druge strane, Sud Europske unije je u svojoj odluci br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. utvrdio da, u potrošačkim ugovorima, nejasne i nerazumljive ugovorne odredbe koje se odnose na tečajni rizik, a definiraju glavni predmet ugovora o zajmu, ne čine pravno mogućim održavanje valjanosti cijelog ugovora.

Naime, u tom predmetu radi se o zajmu u švicarskim francima kojeg je mađarska državljanka ugovorila s bankom na način da je zajam trebao biti isplaćen u mađarskim forintama primjenom tečaja CHF-HUF utemeljenog na kupovnom tečaju banke na taj dan. Zajam je trebao biti, prema ugovoru, otplaćivan u mađarskim forintama, pri čemu je primjenjivi tečaj bio prodajni tečaj banke. Rizik promjene tečaja, povezan s promjenama predmetnih deviznih tečajeva, koji se u ovom slučaju sastojao od snažne deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, snosila je mađarska državljanka.

Mađarski zakonodavac je donio više zakona kojima je predviđeno da se iz takvih ugovora uklanjaju odredbe koje banci omogućuju da određuju vlastite kupovne i prodajne tečajeve stranih valuta, kao i da se te odredbe zamijene službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.

Nakon te zakonodavne intervencije, mađarski sud koji je uputio prethodna pitanja Sudu Europske unije smatrao je da više ne može utvrditi nevaljanost ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zato što je njome uklonjena situacija koja je uzrokovala razlog nevaljanosti, što stoga dovodi do valjanosti ugovora, a prema tome, i obveze potrošača da snosi financijski rizik koji proizlazi iz rizika promjene tečaja. Budući da se potrošač htio osloboditi upravo te obveze, bilo bi protivno njegovim interesima da mađarski sud navedeni ugovor proglasi valjanim.

Sud Europske unije je utvrdio da činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Cilj Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) je uspostavljanje ravnoteže između strana i ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno kao da nikad nije ni postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

U ovom slučaju, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se mađarska državljanka nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.

Nadalje, kad je riječ o odredbama o tečajnom riziku, mađarski sud postavlja pitanje može li poništiti predmetni ugovor o zajmu, na temelju odredbi zakona, kada bi se pokazala nepoštenost odredbe koja se odnosi na tečajni rizik. U tom pogledu, Sud Europske unije podsjeća da, kada je riječ o ugovornim odredbama koje se odnose na tečajni rizik, iz sudske prakse Suda proizlazi da se takvim odredbama, koje definiraju glavni predmet ugovora o zajmu, neće ocjenjivati njihova nepoštenost samo ako nacionalni sud smatra, na pojedinačnoj osnovi, da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sastavio jasno i razumljivo (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2018., OTP Bank i OTP Faktoring, C-51/17, EU:C:2018:750, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

Ako nije sastavljena jasno i razumljivo, u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, na tom je sudu da ispita nepoštenost navedene odredbe, a osobito da provjeri uzrokuje li ona, usprkos zahtjevu dobre vjere, znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka ugovora na štetu dotičnog potrošača (vidjeti u tom smislu, presudu od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14, EU:C:2017:60, t. 64.).

Kada je riječ o posljedicama koje trebaju proizići iz eventualne nepoštenosti takve odredbe, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 zahtijeva da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti vrijediti i bez tih nepoštenih odredaba.

Što se tiče pitanja treba li ugovor o zajmu, poput ovog, poništiti u cijelosti kada je utvrđeno da je jedna njegova odredba nepoštena, valja reći, s jedne strane, da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26. siječnja 2017., Banco Primus, C-421/14, EU:C:2017:60, t. 71. i navedena sudska praksa), što treba provjeriti na objektivan način (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., Pereničová i Perenič, C-453/10, EU:C:2012:144, t. 32.).

No, u ovom slučaju, odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora. Stoga se održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.

Nadalje, iako Sud Europske unije priznaje mogućnost održavanja ugovora zamjenom nepoštene odredbe dispozitivnom odredbom nacionalnog prava (presuda od 30. travnja 2014. Kásler i Káslerné Rábai, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 83. i 84.), u ovom slučaju, to bi bilo protivno interesima potrošača.

Osim toga, Direktivi 93/13, tumačenoj s obzirom na članak 47. Povelje, nije protivno to da vrhovni sud države članice donese, u interesu ujednačenog tumačenja prava, obvezujuće odluke o načinu provedbe te direktive, pod uvjetom da one ne sprečavaju nadležni sud da osigura puni učinak normi navedene direktive i da ponudi potrošaču djelotvoran pravni lijek radi zaštite prava koja može na temelju nje imati.

Dakle, Sud Europske unije je u svojoj odluci br. C-118/17 odredio: odredba ugovora o zajmu u kojoj je zajam trebao biti isplaćen po kupovnom tečaju banke, a otplaćivan po prodajnom tečaju banke je nepoštena; odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora; nacionalni sud ima obvezu utvrditi je li zakonom kojim su te odredbe proglašene ništetnima potrošač doveden pravno i činjenično u stanje kao da nepoštena odredba nikada nije niti ugovorena; ni jedan zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom EU, pa makar se tim zakonom uklanjaju nepoštene ugovorne odredbe.

Lucija Prkačin, mag. iur.



Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2019

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2018

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite