Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

28.9.2010

Novi skandal u sportskom pravu

Svima je poznato da je sport vjerojatno najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali manje je poznato da je to područje ljudskog života koje je s jedne strane apsolutno podnormirano i da se, s druge strane, u takvom razvitku „crne rupe“ jednostavno otvaraju svakog dana.
Sada već davne 2006. godine donesen je Zakon o športu (NN 71/06 – u nastavku: Zakon) koji je doživio hvalospjeve kao malo koji drugi propis. Hvalospjevi nisu bili bez razloga. Kao možda najznačajniji razlog za pohvale možemo navesti da se radilo o propisu koji je zamijenio raniji istog naziva koji u svojem trajanju od devet godina gotovo da nije donio ništa dobroga.

Drugi razlog za pohvale bio je što je omogućio brojnim klubovima (u prvom redu nogometnim) bijeg od stečaja i preoblikovanje (nažalost, u dugih gotovo pet godina to je iskoristio samo jedan klub i sada umjesto HNK HAJDUK kao športske udruge postoji HAJDUK športsko dioničko društvo).

Treći razlog za pohvale bilo je naivno vjerovanje i hrvatskog puka (više) i korpusa hrvatskih pravnika (nešto manje) da će se Zakon provoditi, što se nažalost nije dogodilo (toga ima toliko da ne može stati u ovaj tekst).

Danas, s odmakom od gotovo pet godina, može se s punim pravom tvrditi da je provedba Zakon o športu potpuna katastrofa, uz dodatak da su se pojavile i brojne pravne praznine, od kojih je jedna neposredan povod ovog teksta.

Evo o čemu se radi(lo). Na svojoj Skupštini održanoj 8. rujna 2010., Hrvatski olimpijski odbor (u nastavku: HOO) donio je odluku od prestanku članstva za dva nacionalna sportska saveza – Hrvatski odbojkaški savez i Hrvatski golf savez. Samo po sebi to bi moglo biti nešto čudno, ali za zaključak da se radi o pravom pravcatom skandalu sportskog prava treba ići nešto dublje i vidjeti kako je do ove posljedice uopće došlo.

Radi se (u oba slučaja, iako su oni međusobno bitno različiti) o tome da su nacionalni savezi dospjeli u stečaj, dakle u postupak koji se obično povezuje s trgovačkim društvima. Nikad, baš nikad ni u ovoj ni u bivšoj državi niti jedan nacionalni sportski savez nije otišao u stečaj, a prava rijetkost su i klubovi (športske udruge) koji se time mogu „pohvaliti“ (interesantno je da je jedan takav rijedak primjer Radnički nogometni klub SPLIT koji je unutar stečajnog postupka napredovao iz četvrte do prve lige u kojoj u trenutku pisanja ovog teksta zauzima drugo mjesto).

Naravno da ovaj podatak za opreznog i dalekovidnog zakonodavca ne znači da takvu situaciju ne treba predvidjeti i pravilno normirati, upravo naprotiv, znači da u mirnom ozračju treba izvršiti potrebne simulacije i usvojiti najbolje moguće rješenje. Naš zakonodavac na tom planu nije učinio apsolutno ništa i, obzirom na to da naravi, suštini nacionalnog športskog saveza apsolutno nisu primjerene pravne norme zamišljene za (u pravilu) trgovačka društva, dogodila se pravna katastrofa.

U jednom od dva navedena nacionalna saveza otkupljene su sve tražbine stečajnog dužnika i onaj tko ih je platio praktično je zavladao savezom na neograničeno vrijeme. U drugom nacionalnom savezu (u kojemu su dugovanja milijunska) stečajna upraviteljica preuzela je ulogu svih tijela saveza i mjesecima upravljala svim aktivnostima saveza, sve dok u jednom trenutku međunarodna odbojkaška federacija nije odredila suspenziju i praktično potakla sve na djelovanje, što je kulminiralo naprijed navedenim odlukama HOO-a.

Naizgled se sada čini sve jako idilično, ali nažalost to ipak nije tako. Naime, Zakon o športu u članku 46. propisuje da se na nacionalnoj razini može osnovati samo jedan športski savez za jedan šport. Dok je to vrlo logično u jednoj „normalnoj situaciji“ u kojoj se svi unutar jednog sporta moraju izboriti za svoju ulogu u njemu, a ako su mu pravila nezakonita ili neustavna onda se i protiv toga treba boriti u prvom redu „iznutra“, a tek nakon toga pred državnim sudovima i upravnim tijelima.

Međutim, stečaj ne spada u ove (uvjetno rečeno) normalne situacije, tu nema demokracije, tu nema glasovanja članova i logična posljedica je da se svi sportaši jednog sporta okupe u nečemu što nije nacionalni savez (jer dva po Zakonu ne mogu postojati, a onaj prvi još uvijek postoji), a da nacionalnim savezom vlada stečajni upravitelj. Nažalost, sada se događa da su, umjesto da svi budu zajedno, osnovane čak tri udruge koje se ne smiju formalno nazvati nacionalnim savezom, ali je jasno da imaju tu ambiciju.

HOO je učinio (iako treba pohvaliti pravničku spretnost koja se nije odlučila na isključivanje nego na utvrđivanje prestanka članstva zbog neispunjavanja uvjeta, to je ipak samo „pravna gimnastika“ s vrlo ograničenim vijekom trajanja) što je mogao u okviru svojih ovlasti, omogućio je da se hrvatska liga nastavi odvijati, da reprezentacije nastave nastupati i da naši igrači mogu nastupati za svoje klubove u inozemstvu. Međutim, tu su nekako i granice mogućnosti koje ima HOO. Ostalo je obveza države u najširem smislu te riječi, a tu u prvom redu mislimo na resorno ministarstvo (obrazovanja, znanosti i športa) i Hrvatski sabor. Oni mogu odabrati pasivnost (što je i najlakše, ali je istodobno i nedopustivo neodgovorno) ili aktivnost.

Ukoliko se odluče za aktivnost, jasno je koji bi morao biti smjer te aktivnosti, kao i da se mora žurno djelovati, jer prespora pravda i nije pravda (jer je stigla prekasno). Jedna mogućnost je vjerodostojno tumačenje bilo Stečajnog zakona (na način da se nacionalne športske saveze, vjerujemo i HOO uključi u popis onih nad kojima nije moguć stečaj ili je pak moguć samo uz određene posebne uvjete) bilo Zakona o športu (na način da je u slučaju stečaja HOO ovlašten osnovati novi nacionalni športski savez). Druga je mogućnost noveliranje tih zakona, po mogućnosti na način da se postigne povratni učinak, sadržajno s onim istim što je navedeno kod vjerodostojnog tumačenja.

Na kraju, ne želeći perjudicirati, ostaje predviđati koliko je vjerojatno da će se nešto bitno brzo dogoditi na planu normative. Mi to prepuštamo svakom čitatelju, dodajući ipak pri tome kao podlogu za razmišljanje i sljedeću žalosnu činjenicu: Zakon o športu još je 2006. godine propisao obvezu donošenja čak 15 podzakonskih akata (raznih pravilnika) s krajnjim rokom donošenja do 6. listopada 2006. – u tom u roku nije donesen niti jedan jedini, a najkraće zakašnjenje duže je od dva mjeseca. Do dana današnjega još uvijek nije donesena gotovo polovica tih podzakonskih akata – kod ovog stanja, bojimo se da nije realno očekivati ništa dobroga ili po staroj latinskoj izreci – SAPIENTI SAT (pametnome dosta)!

Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer, predsjednik Hrvatskog društva za športsko pravo


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite