Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

7.2.2011

Quo vadis Hrvatska?

Hrvatska javnost godinama je „bombardirana“ novim i najvažnijim stvarima koje su nam neophodne za otvaranje ili zatvaranje nekog od poglavlja u pristupnim pregovorima za stjecanje punopravnog članstva u EU. Trenutačno je aktualno (ili najaktualnije) poglavlje 23 koje se bavi pravosuđem, a u širem kontekstu to je i poglavlje koje se bavi time koliko se država (ali i svi mi zajedno) trudi i koliko u tome uspijeva kad su u pitanju pravna sigurnost i vladavina prava kao temelji svake uređene pravne države. Primjer kojim se bavimo u ovom tekstu nešto je što djeluje gotovo nevjerojatno i svakako upravo suprotno onome čemu svi težimo ili bi trebali težiti, a to je puna potpora vladavini prava i pravnoj sigurnosti.

Evo o čemu se radi. Republika Hrvatska sastavni je dio međunarodnog sustava EUROTRANSPLANT i stvarno je, posebno u posljednjih nekoliko godina, napravljen veliki pomak na planu povećanja broja onih koji su voljni donirati svoje organe i time spasiti tuđe živote ili zdravlje.

Prije smo na svim tablicama bili pri dnu, a sada smo već jako blizu vrhu po broju donatora na određeni broj stanovnika. Ne radi se ovdje samo o državi i državnim aktivnostima, postoji i specijalna udruga Hrvatska donorska mreža koja je praktično na sebe preuzela one prve i uvijek najteže korake na planu populariziranja donorstva, i konačno ta je udruga tiskala i poznatu donorsku karticu koja je postala zaštitni znak donorstva kao pojave.

Nemjerljiv je i pozitivan učinak Zaklade Ana Rukavina (to je zaklada osnovana povodom smrti mlade novinarke koja nažalost nije dočekala da bude spašena uspješnom transplantacijom) koja je stvarno samo simboličke brojeve onih koji su bili u registru donora koštane srži u nekoliko godina povećala na nekoliko desetaka tisuća i djelom dokazala koliko prijateljstvo, ljubav i zanesenost ponekad mogu biti mnogo učinkovitiji od države sa svim njezinim resursima (posebno kadrovskim i materijalnim) kojima raspolaže.

Unutar EUROTRANSPLANTA i općenito u cijelom svijetu postoje dva dosta ravnopravna (po broju država koje ih prihvaćaju) koncepta po pitanju pristanka na davanje dijelova tijela umrle osobe u svrhu presađivanja, od kojih neke države prihvaćaju jedan, a neke drugi.

Prvi je koncept pretpostavljenog pristanka (to znači da se smatra da je svatko prihvatio da nakon smrti njegovo tijelo bude iskorišteno u svrhu presađivanja, i to sve dok ne da drukčiju izjavu), a drugi je koncept pretpostavljenog odbijanja pristanka (to znači da se smatra da je svatko odbio dati suglasnost da nakon smrti njegovo tijelo bude iskorišteno u svrhu presađivanja, osim ako je izričito dao svoju suglasnost).

Sigurno je da oba koncepta imaju svoje prednosti i mane i ta analiza nije predmet našeg interesa u ovom tekstu. Mi se bavimo pitanjem ponašamo li se, kada zakonodavac jednom odluči (u ispitivanju ustavnosti te odredbe Ustavni sud RH u odluci broj U-I-3631/2005 od 30. travnja 2009. odlučio je da je u skladu s Ustavom) i prihvati koncept pretpostavljenog pristanka, svi mi, a posebno oni koji istupaju u obavljanju svoje službene dužnosti (liječnici), sukladno zakonu? Nažalost, odgovor na postavljeni upit je negativan.

Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u članku 22. propisuje da se dijelove tijela s umrle osobe smije uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije tome u pisanom obliku protivio. Zakonska formulacija školski je primjer jasnoće i ne ostavlja baš nikakav prostor za različita tumačenja.

Dakle, svako postupanje suprotno ovoj zakonskoj odredbi protuzakonito je i za posljedicu bi moralo imati određenu odgovornost. Međutim, svi, baš svi liječnici i drugi članovi medicinskih timova u RH, u praksi postupaju potpuno obrnuto od onoga što propisuje Zakon. Svi, bez ikakve iznimke, pitaju obitelj prihvaća li korištenje tijela umrle osobe u svrhu presađivanja i ako pristanak ne dobiju, presađivanja nema, a narav postupka takva je da svako odugovlačenje (pa i odugovlačenje s davanjem suglasnosti) stvarno znači da presađivanje najčešće više nije moguće.

Liječnici se u obrani ovakvih svojih postupaka pozivaju na Kodeks medicinske etike i deontologije u kojemu to stvarno tako i piše (članak 5. stavak 1.), ali taj Kodeks je, izvan svake sumnje, akt nižeg reda u odnosu na Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela te niti može niti smije biti suprotan Zakonu. Dakle, na djelu imamo, i to na vrlo važnom području života, gdje su ulog ljudski život i zdravlje (samo jedno ljudsko tijelo može, ako se dijelovi optimalno iskoriste, spasiti niz ljudskih života, a o materijalnim štetama i ne govorimo) teško i masovno kršenje Zakona, uz jasan „blagoslov“ institucija hrvatske države, koja je Zakon i donijela.

Pod institucijama mislimo u prvom redu na resorno Ministarstvo zdravstva, ali i na Vladu RH i na državna odvjetništva i druge. Naime, vrlo često mnogima je, ako ne svima, lakše kršiti nego poštovati zakon, zakon se poštuje i zato jer prijeti sankcijama, a ovdje imamo kršenje zakona koje se niti ne skriva. Svi samo gledaju i svojom pasivnošću takav postupak faktično odobravaju. Ako je tako, zašto ne promijene Zakon i zašto objektivno podržavaju bezakonje?

Samo je pitanje vremena, ostane li ovako, kada će netko, tko zbog takvog postupka bude oštećen (a tko zna koliko ih je već oštećeno), pokrenuti odgovarajući građanski, moguće i kazneni postupak. Pitanje je hoće li ovakvo stanje nanijeti štetu postupku pristupanja u EU, ali uopće nije upitno da po ovom pitanju imamo stanje s kojim se ne možemo pohvaliti, koje je primjer pravne nesigurnosti i vladavine neprava za koje smo sami krivi i za koje nam nitko drugi, pa ni globalna kriza i recesija nisu krivi i ne mogu nam biti opravdanje.

Iako materijalno nije niti najbitniji niti jedini kriterij, treba znati da se po nekim računicama samo na postupak dijalize jednog bolesnika (koji transplantacijom bubrega više nema potrebe za dijalizom) troše milijunski iznosi, a onih koji su osuđeni na dijalizu je ne samo mnogo, nego taj broj stalno raste. Slično, ili još i više, vrijedi i za druge dijelove ljudskog tijela, a kada bi ti iznosi bili ušteđeni, mogli bi se i morali upotrijebiti u druge korisne svrhe, u prvom redu unutar zdravstvenog sustava.

Istodobno, znali bi da se ponašamo onako kako zakon propisuje, što je i kratkoročno i dugoročno izuzetno bitno. A ako baš želimo promijeniti koncept pristanka, zašto ne promijenimo Zakon? Status quo je neprihvatljiv, status quo je poziv na bezakonje, promjena je nužna, a oni koji obnašaju vlast moraju samo odlučiti hoće li mijenjati Zakon ili ga konačno početi provoditi.

Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite