Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

30.3.2011

Mjerodavno pravo za ocjenu valjanosti dostave kod priznanja strane sudske odluke

Pravilnost dostave strane sudske odluke prosuđuje se prema propisima države čiji je sud tu odluku donio, a ne prema propisima države koja stranu sudsku odluku priznaje.

Člankom 86.-96. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u nastavku: ZRS) propisano je postupanje domaćeg (hrvatskog) suda kod priznanja strane sudske odluke. Naime, člankom 86. ZRS-a propisano je da se strana sudska odluka izjednačuje s odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske. Stranom sudskom odlukom smatra se i nagodba sklopljena pred sudom (sudska nagodba), te odluka drugog organa koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom odnosno sudskom nagodbom ako se njome reguliraju statusni, obiteljski i imovinski odnosno drugi materijalnopravni odnosi s međunarodnim elementom.

Strana sudska odluka priznat će se ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnoga stranog suda odnosno drugog organa o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena.

Kod priznanja strane sudske odluke bitno je da će, sukladno članku 88. ZRS-a, sud Republike Hrvatske odbiti priznanje ako u povodu prigovora osobe protiv koje je ta odluka donesena, utvrdi da ta osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku. Osobito će se smatrati da osoba protiv koje je donesena strana sudska odluka nije mogla sudjelovati u postupku zbog toga što joj poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nije bilo osobno dostavljeno odnosno što uopće nije niti pokušana osobna dostava, osim ako se bilo na koji način upustila u raspravu o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku.

Vezano uz navedeni članak 88. ZRS-a, donosimo jednu recentnu ustavnosudsku odluku, donesenu u postupku koji se u svojoj suštini odnosio na materiju priznanja strane sudske odluke, odnosno na pravilnost dostave strane sudske odluke, pri čemu se osobito raspravljalo o mjerodavnom pravu za ocjenu pravilnosti dostave takve odluke.

Radi se o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, Broj: U-III-3848/2007 od 1. veljače 2011., koja je donesena u postupku pokrenutom ustavnom tužbom protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1503/07-2 od 4. srpnja 2007., kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj: II-R1-1396/05 od 27. listopada 2006.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem priznata je presuda zbog izostanka stranog suda – Zemaljskog suda u Leobenu broj: 5Cg 159/98 od 17. prosinca 1998., kojom su podnositelji, kao tuženici u tom postupku pred stranim sudom, obvezani isplatiti tužitelju iz Republike Austrije utuženo potraživanje i troškove postupka, pod prijetnjom ovrhe.

Podnositelji tvrde, kao i tijekom izvanparničnog postupka, da im nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku pred stranim sudom, budući da taj sud nije poštovao pravila o osobnoj dostavi, a nadležni sudovi u Republici Hrvatskoj priznali su odluku stranog suda, propustivši pritom utvrditi relevantne činjenice i svoja rješenja valjano obrazložiti, u smislu članka 88. ZRS-a, pa i unatoč izričitoj uputi suda drugog stupnja iz ranije ukidne odluke.

U obrazloženju ukidnog rješenja izrijekom je navedeno da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li podnositeljima uskraćena osobna dostava poziva i tužbe, kako to izričito propisuje članak 88. ZRS-a.

U nastavku postupka isti prvostupanjski sud saslušao je podnositelje. Oni su, u bitnome, suglasno iskazali da su od 1990. godine bili suvlasnici poduzeća u Republici Austriji nad kojim je proveden stečajni postupak, a u okviru kojeg je stečajnom sudu bila dostavljena dokumentacija o svim dugovanjima poduzeća, uključujući i utuženo dugovanje prema tužitelju. Stoga su podnositelji smatrali da su sva dugovanja razriješena u stečajnom postupku. Poduzeće podnositelja brisano je iz registra, a u vrijeme utuženja, 1998. godine, podnositelji su već živjeli u Republici Hrvatskoj. Podnositelj Z. S. izjavio je kako misli da su u to vrijeme morali i „odjaviti boravak i stan u Austriji“, a oboje su iskazali da do sudskog poziva u izvanparničnom predmetu nisu imali apsolutno nikakvih saznanja o vođenju bilo kakvog postupka pred austrijskim sudom, kao niti o tamo donesenoj presudi.

Nakon toga je prvostupanjski sud osporenim rješenjem priznao odluku stranog suda, uz obrazloženje da se pravilnost dostave prosuđuje prema propisima države čiji je sud odluku donio, a ne države koja odluku stranog suda priznaje, da su podnositelji bili prijavljeni na adresi koja je navedena u dokumentaciji iz postupka pred stranim sudom, da činjenica što su se podnositelji u odnosno vrijeme, 1998. godine, eventualno nalazili izvan Republike Austrije ne znači da nisu mogli sudjelovati u postupku. Prvostupanjski sud poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gž-11/84 od 16. veljače 1984., prema kojoj je, u smislu članka 88. ZRS-a, moguće priznati stranu sudsku odluku, ako stranka nije sudjelovala u postupku, iako je to mogla.

Podnositelji su ponovo izjavili žalbu u kojoj su iznijeli jednaku argumentaciju kao i u prethodnoj, ističući i drukčije primjere stajališta Vrhovnog suda. Ponovo su ukazali na to da nije riječ o neodazivanju na poziv suda, već o potpunoj neobaviještenosti o vođenju postupka, čime nije povrijeđen samo ZRS, već i mjerodavni paragraf 17. austrijskog Zakona o dostavi, jer nije razjašnjeno što se podrazumijeva pod dostavom „putem pohrane“, a napose nije razjašnjeno što toj „pohrani“ prethodi, kao i je li poziv dostavljan fizičkim osobama (kada je moguća jedino osobna dostava) ili pravnoj osobi.

Osporenim drugostupanjskim rješenjem, isti drugostupanjski sud sada je žalbu odbio i potvrdio rješenje o priznanju odluke stranog suda. U obrazloženju je kratko naveo da je dostava izvršena uredno, prema važećem austrijskom Zakonu o dostavi, te da je prvostupanjski sud valjano primijenio članak 88. ZRS-a.

U tijeku postupka nakon ukidne odluke drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud imao je zadatak utvrditi je li podnositeljima uskraćena osobna dostava poziva i tužbe, kako to izričito propisuje članak 88. ZRS-a.

Podnositelji, koji u smislu članka 88. stavka 1. ZRS-a, prigovaraju da nisu mogli sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku, dužni su to i dokazati. Podnositelji su iskazali da je tuženo poduzeće u vrijeme utuženja bilo brisano iz registra nakon što je nad njim proveden stečaj, kao i da „misle da su u to vrijeme morali odjaviti boravak i stan u Austriji“, ali navedeno nisu ničim dokazali.

Stoga se prvostupanjski sud u utvrđivanju činjenica relevantnih za priznanje strane sudske odluke ograničio na sadržaj odredaba austrijskog Zakona o dostavi (paragraf 17. – način dostave poziva, tužbe i presude, koji se obavlja „putem pohrane“, nakon dva bezuspješna pokušaja osobne dostave) odnosno na sadržaj ranije pribavljene Službene potvrde Pokrajinskog suda u Leobenu. To je izvješće strana javna isprava i ima dokaznu snagu jednaku dokaznoj snazi domaće javne isprave, presumira se njezina autentičnost i istinitost sadržaja, ali je dopušteno dokazivati neistinitost sadržaja ili da je nepravilno sastavljena (članak 230. i 231. Zakona o parničnom postupku). Podnositelji nisu dokazivali neistinitost sadržaja isprave ili da je ona nepravilno sastavljena.

U spornoj pravnoj situaciji odlučivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Prvostupanjski sud proveo je dokazni postupak sukladno mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama i uputi iz ukidne odluke suda višeg stupnja, obrazloživši svoje pravno stajalište na ustavnopravno prihvatljiv način. Podnositeljima je bilo omogućeno korištenje pravnog lijeka, a drugostupanjski sud je odgovorio na njihove žalbene navode i svoje stajalište valjano obrazložio.

Stoga je Ustavni sud utvrdio da osporenim presudama podnositeljima nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. i člankom 18. stavkom 1. Ustava.


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite