Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima   01 5999 918
Traži po     > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 

        - +   *  

U središtu

7.4.2011

200 godina OGZ-a

Tekuća godina je, što baš i nije vidljivo po događanjima u hrvatskoj pravnoj praksi, godina stvarno velike i hvale vrijedne obljetnice. Radi se o proslavi puna dva stoljeća jednog od najpoznatijih građanskih zakonika - Austrijskog općeg građanskog zakonika, u praksi poznatog pod skraćenim nazivom OGZ ili AGZ, koji je dominantno obilježio područje današnje Republike Hrvatske.

Zanemarujući što bi bilo za očekivati da ova obljetnica doživi i državnu i protokolarnu i suštinsku pozornost te najmanje jedno ili čak više znanstvenih ili stručnih savjetovanja na nekom od hrvatskih pravnih fakulteta (još nije kasno, možda se tijekom godine nešto i promijeni), prigoda je takva da zaslužuje jedan osvrt odnosno prisjećanje što je to OGZ bio i što je značio za hrvatsko pravo, što znači danas i što će značiti (ako će značiti) u doglednoj budućnosti. Dakle, OGZ - jučer, danas, sutra.

Smatra se da je razvitak kapitalizma doveo do potrebe za donošenjem propisa, pravnih normi koje bi značile primjerenu reakciju i odgovor na nove potrebe i nove odnose. Radi se o vremenu kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Prvi od velikih europskih građanskih zakonika bio je francuski građanski zakonik (Code civile) iz 1804. god., a slijedio ga je (samo sedam godina poslije) - 1811. godine, baš OGZ.

OGZ je objavljen carskim patentom od 1. lipnja 1811., s time da je bilo određeno da će stupiti na snagu 1. siječnja 1812. u austrijskim sjevernim zemljama, a zatim i u ostalim pokrajinama. OGZ je tijekom vremena (po uzoru na Njemački građanski zakonik (BGB) koji je donesen 1896., a stupio na snagu 1. siječnja 1900.) doživio više izmjena i dopuna ili novela. Prva novela bila je 1914., druga 1915. i treća 1916. godine.  

Tzv. stara Jugoslavija, poznato je, imala je čak šest pravnih područja koja su, svako za sebe, imala različito zakonodavstvo, a na području današnje Republike Hrvatske vrijedio je OGZ. Nakon II svjetskog rata i nastanka druge Jugoslavije, ili kako se danas najčešće naziva bivše države, donesen je Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (SL FNRJ 86/1946.). Taj Zakon odredio je da se pod određenim uvjetima kao pravna pravila mogu primjenjivati propisi doneseni do 6. travnja 1941., a ti uvjeti su, u svojoj suštini, kao prvo da neko područje nije uređeno propisima nove države i, kao drugo, da to pravilo koje se želi primijeniti nije u suprotnosti niti s ustavnim odredbama nove države i njezinih sastavnica niti s načelima socijalističkog pravnog poretka kao temeljnom političkom odnosno vrijednosnom odrednicom nove države.

OGZ se sukladno ovim ograničenjima bez ikakvih pauza primjenjivao za cijelo vrijeme postojanja bivše države. Pri tome se područje primjene koju je imao OGZ ipak postupno smanjivalo donošenjem novih zakona.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske, zakonodavac se našao pred dvojbom da li odjednom donijeti sve nove propise ili najprije preuzeti one jugoslavenske uz najnužnije izmjene i nakon toga u kraćem ili dužem razdoblju postići cilj – imati sve izvorno hrvatske (u smislu da nisu preuzimani, nego bez preuzimanja doneseni od hrvatskog zakonodavca). Srećom nije „pobijedila“ ona prva opcija (koja je u svojoj suštini, makar i bila politički poželjna, očito objektivno bila nemoguća misija), nego ona druga, kao i realna i provediva i nadasve pragmatična.

U prvom koraku, što znači u istom broju službenog glasila Narodne novine (53/91) u kojem je objavljena i odluka o prekidu svih državnopravnih veza s bivšom državom, objavljeni su i Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakon o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima, i oba ta propisa izrijekom su se pozvala na OGZ i ne samo dopustila nego i nametnula primjenu pravila koja sadrži OGZ. Pri tome, vjerojatno u strahu da se ne dogodi preširoko tumačenje, taksativno su navedene odredbe odnosno instituti koje se kao pravna pravila mora primjenjivati, naravno samo do trenutka u kojemu se neki institut posebno zakonski ne uredi.

Međutim, vrlo brzo (već za manje od tri mjeseca) shvatilo se da je napravljen propust i da treba otvoriti mogućnost sudovima da primjenjuju ne samo OGZ nego i druga pravna pravila koja su primjenjivana do tada i ukoliko su u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske. Kao što to obično biva, u žurbi se ponovo izabralo prilično lošu formulaciju „...do dana stupanja na snagu ovoga zakona, primjenjivana u Republici Hrvatskoj“ jer bi, doslovno tumačeno, ova formulacija značila da se ne smije primijeniti ništa osim dijelova OGZ-a na koja su uputila dva posebna zakona koja smo naprijed naveli  - da je stvarno tako ovaj Zakon (Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine) ne bi ni imao smisla i očito je da ga je trebalo tumačiti tako da je uvjet da se radi o pravilima koja su primjenjivana na području današnje Republike Hrvatske – u praksi se upravo ovako (pravilno) i radilo. Naravno, i u Republici Hrvatskoj područje primjene OGZ-a donošenjem novih propisa od strane hrvatskog zakonodavca stalno se smanjivalo.

Generalno, značenje koje je OGZ imao i još uvijek ima mora se sagledati s najmanje dva aspekta. Prvi je onaj dio za koji zakonodavac nije donio svoje vlastite pravne norme nego je omogućio da se kao pravno pravilo primjenjuju rješenja iz OGZ-a i obično se misli samo na taj aspekt. Međutim, ipak postoji i drugi aspekt. Radi se o tome da nova zakonska rješenja samo iznimno i po hrvatskom Ustavu samo djelomično, a nikako ne u cjelosti, mogu imati povratni učinak. To znači da će se još jako dugo pred hrvatskim sudovima odvijati postupci u kojima će se primjenjivati OGZ, iako je u međuvremenu donesen zakon koji je uredio određeni problem i tako je otpao uvjet za primjenu pravnih pravila ili konkretno OGZ-a. Treći aspekt je utjecaj OGZ-a na nove zakone i tu treba priznati da gotovo da nema novog zakona koji dovodi do prestanka primjene OGZ-a kao pravnog pravila, a da u njemu sadržajno nije prisutan u značajnoj mjeri baš OGZ kao hvalevrijedan uzor.

Moglo bi se kazati da bi bez OGZ-a hrvatska pravna praksa, kao i pravna praksa bivše države, bile u nečemu što bi se moglo nazvati slijepom ulicom. Pri tome ne mislimo samo na sadržaj pravne norme onako kako ga je donositelj OGZ-a zamislio, nego i dugogodišnju sudsku prasku najprije austrijskih, a kasnije i domaćih sudova. I ranije i danas austrijska sudska praksa je nešto što se u cijelom svijetu spominje s velikim uvažavanjem i respektom. Kada je tako u cijelom svijetu, to je logično da je kod nas još i više, obzirom na ukupne odnose.

Teško je izdvojiti bilo koji dio OGZ-a kao značajniji od drugih u primjeni kao pravnog pravila. Ipak, u svakodnevnoj primjeni zbog učestalosti i značenja za veliki broj građana moguće je izdvojiti odredbe o darovanju. Kod darovanja je tako dobro poznato da je uvjet za valjanost ugovora bez posebnog oblika tzv. prava predaja – ovo znači da ako nema prave predaje, sve ili ostaje samo na neobveznom obećanju ili je nužan sudski oblik (jer su odlukom AVNOJ-a iz 1944. god. ukinuta sva javna bilježništva s prijenosom njihovih nadležnosti na sudove). Inače, materija ugovora o darovanju kod hrvatskog zakonodavca došla je na red tek u Zakonu o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. i koji je u članku 479-498. očito kao uzor imao OGZ.

Od donošenja novog Zakona o obveznim odnosima, u obveznim odnosima OGZ se primjenjuje samo na onim odnosima koji su nastali prije toga datuma jer je taj novi zakon popunio postojeće praznine u obveznopravnom području. Obzirom na narav obveznih odnosa, posebno institut zastare, novih postupaka s primjenom OGZ-a bit će sve manje. Nešto drukčije je kod stvarnih prava, već i radi toga što su zastarni rokovi daleko duži.

Za razliku od OGZ-a koji je, slobodno se može reći, zakonik najviše razine kojega je bila čast primjenjivati i koji je toliko širokog zahvata da ga je teško bilo brzo i kvalitetno supstituirati, potpuno je drukčije sa Zakonom o vanparničnom postupku iz sada stvarno davne 1934. godine.

Bivša država za cijelog svojeg vijeka trajanja nije uspjela donijeti vlastiti zakon, a nažalost to se ponavlja i s Republikom Hrvatskom. Objašnjenja može biti mnogo, ali opravdanje niti jedno za situaciju u kojoj zakonodavac, koji je možda i svjetski rekorder po broju donesenih zakona i novela u jednom mandatu, ne uspijeva (ili ne želi) donijeti jedan tako važan zakon kao što je zakon o izvanparničnom postupku.

Bivša država donijela je Zakon o parničnom postupku, novelirala ga mnogo puta, Republika Hrvatska ga je preuzela i mijenjala niz puta, Republika Hrvatska donijela je i svoje izvorne postupovne zakone iz područja stečaja i ovrhe i nasljeđivanja i obiteljskih odnosa, ali nikad nije donijela svoj Zakon o izvanparničnom postupku. To znači da i danas sudovi postupaju po tom prastarom zakonu iz 1934. godine kao pravnom pravilu, i to ne samo u postupcima koji nemaju svoj poseban postupovni zakon nego i u onima koji ga imaju (npr. nasljedni postupak), ako neko pitanje nije tim zakonom riješeno.

Zasigurno se radi o svojevrsnoj sramoti i porazu pravne države koja očito nema jednak metar i jednaku pažnju za svaki dio svoje nadležnosti jer se inače ne bi dogodilo da npr. Ovršni zakon doživi toliko promjena (u prošloj godini i potpuno novi Ovršni zakon), a da za Zakon o izvanparničnom postupku niti 20 godina nakon osamostaljenja nema vremena, jednako kao što ga u svojih 45 godina nije imala niti bivša država.

Treba se pitati hoćemo li na novi zakon stvarno čekati još  25 godina  - očito se radi samo o političkoj odluci i prioritetu jer struka je, potpuno sigurno, za to da se donese (naravno što bolji, uz uporabu svih domaćih i stranih iskustava) hrvatski Zakon o izvanparničnom postupku.

Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2018

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2017

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2016

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2015

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2014

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite